Pričanje priča oduvijek je bila forma preživljavanja. Šeherezada spašava život tako što Šahrijarhu priča priče koje nemaju kraja pa ih razvlači na tisuću i jednu noć. Ona je žanrovska majka soap opere, hrvatske sapunice, a na repu te priče, tisuću i nešto godina kasnije, dolazi Kruno Lokotar koji me poziva da u Norris cafeu u Zagrebu 23. i 24. studenoga u 20.15 sati pričam priče.

- Ajde, tebi će to dobro ići - ohrabrivao me je Lokotar.

- Ali, ja nikad nisam pričao priče - branio sam se.

- Ništa se ti ne brini, samo dođi, a dalje će sve ići samo od sebe - nije odustajao Lokotar.

Pristao sam, bit ću sve što hoće, pa i pričač priča za Spikigin, novu disciplinu koja će nam živote barem na neko vrijeme učiniti lagodnijima. Odlučio sam se za dvije priče koje me zaokupljaju. Jedna je povijest mojih grešaka. Mojih novinarskih grešaka. I reakcija žrtava mojih grešaka na njih. I povijest mojih reakcija na reakcije mojih, doduše nehotičnih, žrtava. To je moje “outanje” iz ormara nesavršenosti, moja Canossa, moja Mea culpa. Olakšava mi teret to što greške nisu bile prebrojne, a učinjena zlodjela preteška. Druga priča odnosit će se na, za naše prilike, novi fenomen. Uočio sam novu seksualnu devijaciju kod dijela kolega, a to je da se zaljubljuju u banke. Kakav fetiš.