U Zagreb je doveo Ikea i Tinu Turner, 'Boney M', 'Status Quo' i 'Deep Purple', a organizirao je i neke od najvećih koncerata domaćih bendova, održanih u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj.
Čovjek koji je u menadžerski biznis uletio nakon što su na trećoj godini arhitekture, kako kaže, profesori Josip Vaništa i Kamilo Tompa posumnjali u autorstvo njegovih crteža koje je donio na ispit, odustao je od studija. Nikad se više nije vratio ni po indeks, a to je bila najveća usluga domaćoj glazbenoj sceni.
Vladimir Mihaljek odlučio je postati glazbeni menadžer, a kad je čuo pjesmu 'Trla baba lan', potrudio se da sazna ime benda koji pjeva tu pjesmu i dovede ga u Zagreb. Odjurio je najprije na zapad - u Trst da bi kupio odjeću po posljednjoj modi – zeleni sako, narančastu košulju s velikim ovratnikom,i crvenu kravatu, hlače i tanku kožnatu aktovku koja mu se uklapala s cipelama s okruglim vrhom umjesto 'špičoka' koje su tad svi nosili. Tako skockan otišao je za Beograd.
- Nazvao sam Radio Beograd i pitao ih tko pjeva 'Trla baba lan'? Dali su mi kontakt Kornelija Kovača i dogovorio sam sastanak s njim i članovima njegovog benda – 'Korni grupe'. Dočekali su me u hotelu 'Moskva', gdje su i inače sjedili za šankom i pili meni neko sasvim nepoznato piće – whisky-colu. Naručio sam isto i ubrzo sam se s 'Korni grupom' dogovorio za gostovanje u Zagrebu - prisjeća se Miha.
Bo je to njegov prvi menadžerski pothvat a zamislio je da se koncert održi na zagrebačkoj Šalati. Bio je to ujedno i prvi koncert ikad održan u prostoru koji se zimi pretvara u klizalište, a ljeti je i danas, pedeset godina kasnije, najatraktivnija zagrebačka koncertna 'dvorana' na otvorenom, s čijih se tribina pruža pogled na cijeli Zagreb. I može primiti i do 7.000 ljudi. A toliko se trebalo okupiti i tog dana potkraj 60-ih, kad je beogradski bend predvođen osnivačem Kornelijem Kovačem i pjevačem Dadom Topićem stigao u glavni grad Hrvatske.
- Svirali su vrlo privlačnu mješavinu rocka, jazza, popa, simfo-rocka, a vokal im je bio fenomenalni Dado Topić. Doputovali su s nekim ranojutarnjim vlakom iz Beograda, a na Glavnom kolodvoru dočekala su ih dvojica mojih prijatelja s autima da ne moraju sami vući instrumente koje su donijeli sa sobom. Bili su to Branko Mikša s fićom i Ivica Todorić u staroj 'bubi'. Pukli su od smijeha kad su shvatili da sam ih smjestio u Hotel Central - na Glavnom kolodvoru, smije se Miha.
- Budući da o poslu s bendovima nisam imao pojma, nisam ni znao kad su obično tonske probe. Zato sam im dogovorio tonsku probu u 9 ujutro, pa su odmah nakon cjelonoćne vožnje vlakom morali još i na Šalatu. Ali došli su. Bio je prekrasan ljetni dan, a onda se popodne spojilo nebo sa zemljom i pao je strašni pljusak. Čak i oni koji su namjeravali doći na koncert, bili su uvjereni da je sve otkazano. Ali ljudi su ipak došli, prisjeća se Miha svog prvog koncerta.
Ubrzo nakon toga, 1971. godine, Kornelije Kovač mu je rekao da bi ipak umjesto Dade Topića radije u bendu vidio Zdravka Čolića, jer da mu Dado daje previše 'rockerski' štih. Rekao sam Korneliju da je Dado nezamjenjiv, ali sam mu ispunio želju.
- Došao sam Dadi i rekao mu:'Od danas si bivši, umjesto tebe dolazi Čola'. Dadu je to toliko uvrijedilo da se bez riječi na peti okrenuo, sjeo na motor i odjurio. Tri dana kasnije nabrojio mi je glazbenike iz raznih bendova koje želi imati uz sebe i oformiti grupu 'Time'. Doveo sam mu ih sve, i od tog dana na domaćoj sceni više nije postojalo ništa osim grupe 'Time'. Poharali su domaću scenu i pomeli svu konkurenciju, prisjeća se Miha. Zdravko Čolić ostao je u 'Korni grupi' niti godinu dana i počeo solo karijeru, a zamijenio ga je Zlatko Pejaković - prisjeća se Miha.
Ubrzo je osvjetlao obraz. Već 1972. godine pokrenuo je najveći fesitval rock'n'rolla u bivšoj državi. Prva tri su se održala u Ljubljani, pa zatim u Zagrebu, Beogradu i Novom Sadu.
- Bila je to baš moja izmišljotina. Zašto je Boom festival bio zanimljiv? Zato što bi se u dva dana koliko je trajao, na bini izmijenilo i po 40 bendova iz cijele Jugoslavije. A poseban je bio zato jer su u to vrijeme rockeri često pjevali na engleskom jeziku, a ja sam to ukinuo. Svatko tko je htio nastupiti morao je pjevati na materinjem, što znači da su Makedonci pjevali na makedonskom, Hrvati na hrvatskom, Srbi na srpskom… To je bilo pravilo, govori Mihaljek, a na pitanje zašto mu je to bilo toliko važno, objašnjava:
- U to vrijeme na svim radijskim postajama svirala se ili strana glazba, ili domaća zabavna ili narodnjaci ili vrlo često meksička glazba. Nešto od toga trebalo se izbaciti da se napravi prostor za domaći rock. Počeo sam obilaziti radijske postaje po Jugoslaviji i nagovarati ih da izbace meksičku glazbu i da moraju dati više prostora rockerima. Kad su shvatili što im pričam, bio je to veliki napredak jer se stvorila scena. I iz te scene sam iz svake republike dovodio na Boom Festival najbolje bendove - objašnjava Miha menadžerski trik.
Festival se održavao od 1972. do 1978. godine, a na prvom je bilo 20-ak bendova. Već iduće godine bilo ih je dvostruko.
- Ako me danas pitate kako je izgledala organizacija, mogu reći jedino da nemam pojma. Gdje su ti ljudi spavali, kako su doputovali, kako se uspio realizirati program… Pojma nemam. Znam samo da je već na drugi publika došla iz svih krajeva Juge. Spavali su u šatorima i vrećama koje su donijeli sa sobom, po obližnjim parkovima, na parkiralištu kraj dvorane, na stepenicama…, ma posvuda, svjedoči Miha o prvom Woodstocku na ovim prostorima.
U to vrijeme glavne zvijezde su bile Nirvana, Indexi, Grupa 777, Ivica Percl, a neki su se zvali prema imenima članova benda, kao što neki danas daju imena strankama. Tako je nastupio i Trio Neda, Dario i Miljenko, pa Grupa Marina Škrgatića, a tu je bio i bend Jutro, Bumerang, Tomaž Domicelj i kao najveće zvijezde – Topićev 'Time'.
Ali treći festival naprasno je prekinut.
- Baš u vrijeme održavanja festivala najavili su da dolazi Tito proslaviti dan milicije, ali nisu rezervirali dvoranu na vrijeme. A trebali su na platou ispred dvorane držati govore i na parkiralištu napraviti smotru. Smetali smo im, pa su morali naći opravdanje zašto prekidaju priredbu. Napravili su raciju među publikom koja je spavala po parkovima i navodno su pronašli 30 dekagrama nekakve droge. Sve su to zapravo izmislili da bi nas imali razloga potjerati - uvjeren je Mihaljek.
No, Bum festival ostao je do danas pojam prvog velikog festivala u tadašnjoj Jugoslaviji koji je opstao sedam godina i iza kojeg su ostale long-playke s glazbom koja se tamo svirala. Između ostalog tu je i legendarna 'Klik tema broj 1' koju je otpjevala Zdenka Kovačiček uživo i koja se smatra najboljom improvizacijom ikad otpjevanom. Bila je to Zdenkina ideja da otpjeva pjesmu po uzoru na peruansku pjevačicu Ymu Sumac koja je pjevala pet oktava. Zdenka je te večeri otpjevala kroz četiri oktave, a pratnja joj je bio trio Nirvana.
- U meni se tada skupila neka silna energija koju sam morala izbaciti. Ta izvedba postala je antologijska. To je jedina izvedba koja se nikada nije ponovila jer ja to nikada više tako nisam mogla otpjevati. Sretna sam zbog toga jer pravi poznavatelji naše glazbene povijesti znaju za tu izvedbu - rekla je kasnije Zdenka.
Osim toga na Boom Festivalu prvi su put nastupili i bendovi koji su kasnije postali nezaobilazni dio Novog vala i koji su stvorili sasvim novi zvuk koji je pratio trendove svjetske glazbe. Na Boom Festivalu prvi se put moglo uživo čuti grupu Smak, Buldožer, Leb i sol, Pekinšku patku, grupu Aerodrom, Parafe, Prljavo kazalište…
S dolaskom 80-ih Mihaljek je počeo surađivati i s Johhnyjem Štulićem i 'Azrom'.
- Štulić je imao odlične tekstove i pisao je izvrsnu glazbu, ali sam htio oko njega stvoriti neku misteriju, pa sam mu rekao da nipošto ne ide na televiziju. Rekao sam mu da mora žensku publiku privući na koncerte tekstovima, glazbom i glasom, a ne pojavom. Složio se, a onda nakon par tjedana vidim ga u roku sedam dana tri puta gostuje na televiziji. Nazvao sam ga, poslao k vragu i odmah prekinuo suradnju - govori Mihaljek.
Još jedan koncert koji je obilježio glazbenu povijest Zagreba zasigurno je nastup ljubljanskog benda Laibach u zagrebačkom tadašnjem RANS Moša Pijade, a današnjem Boogaloou.
- S prijateljem sam bio preuzeo taj klub i nitko nije htio u njemu nastupati jer da što će rockeri svirati u radničkom i narodnom sveučilištu - prisjeća se Miha.
- Morao sam nešto napraviti. Tih godina Raka Marić i Bregović molili su me da organiziram Bijelom dugmetu koncert u Domu sportova. Rekao sam im: 'OK, napunit ću vam dvije večeri Dom sportova, ako mi zauzvrat dođete svirati u RANS Moša Pijade. Nisu vjerovali da ću uspjeti dvije večeri napuniti dvoranu u Zagrebu, ali oba koncerta bila su rasprodana. Hoće sad Brega vidjeti taj moj klub da vidi gdje će oni to svirati. Kad je vidio, oduševio se. Odsvirali su koncert, a od tada je Brega skužio vrijednost takvih malih prostora, pa je odmah zakupio manje dvorane i u Sarajevu i Beogradu jer su davale štih 'ekskluzivnosti'. Nakon 'Bijelog dugmeta' više nije bilo benda koji bi odbio doći u Mošu. I tako je 1983. došao red na 'Laibach' - govori Miha.
'Laibach' je bio na glasu kao najprovokativniji bend u bivšoj državi. Izrugivali su se svim oblicima totalitarizma, a kasnije su na svojim nastupima provocirali i nacističkim simbolima.
- Na tom koncertu imali su video-zid na kojem su u isto vrijeme projicirali Titovu sliku i veliko muško spolovilo. Prije koncerta imali su probu na koju je došao i jedan kasnije poznati TV-voditelj. Kad je vidio što se sprema, otrčao je u CK i cinkao da se na koncertu sprema diverzija. Naravno, navečer je upala policija i od koncerta nije bilo ništa. Doduše, nitko iz benda nije dobio nikakvu kaznenu prijavu - smije se Mihaljek.
POGLEDAJTE VIDEO: