Znao je vrhunski odigrati i dobroga gazdu i raspikuću, prgavca i lukavca, i pravednika i podlaca, i zavodnika i seljaka, dobričinu i intelektualca. Imao je sto lica i malo je glumaca na hrvatskoj sceni koji su mogli odigrati toliko upečatljivih uloga kao što je to umio Fabijan Šovagović.
POGLEDAJTE VIDEO:
Rođen je 4. siječnja 1932. u Ladimirevcima i odrastao uz troje starije braće. Otac Josip i majka Tonka bili su zemljoradnici i umrli su kad je Fabijan bio još dječak. Opisao je kako su živjeli u neimaštini:
- Moj otac i mati imali su nas četvero. Dva brata i dvije sestre. Moj stric je imao kćer i sina. Mi smo svi živjeli u jednoj kući. Imali smo veliku sobu od sokaka u kojoj je bila peć i u kojoj smo spavali mi - sva djeca. Baka je imala svoju sobicu kod kuhinje. Bila su dva kijera u kojima su spavali naši roditelji i, strina i stric. Majka me željela dati u popove jer sam bio najmlađi.
Otac je umro kad je Fabijanu bilo sedam godina, a majka tri godine kasnije. Kako je napisao, zahvalnost za školovanje duguje stricu koji ga je poslao u Osijek, gdje je završio i Srednju građevinsku školu. Amaterski je počeo glumiti kao 17-godišnjak, pa je čak i režirao amaterske predstave u rodnim Ladimirevcima i u KUD Milica Križan, kasnije HKUD Osijek 1862.
- Ukori u školi, nagrade u amaterizmu glume - napisao je Šovagović u svojim “Glumčevim zapisima”, prisjećajući se kako je već zarana počeo dobivati priznanja, iako je neko vrijeme radio i kao građevinski tehničar. U Zagreb se uputio 1953. i upisao studij glume na Akademiji dramskih umjetnosti. Diplomirao je u roku i odmah 1957. dobio je prvu, malu ulogu u “Svoga tela gospodar”, prema pripovijetki i scenariju Slavka Kolara, a u režiji Fedora Hanžekovića. Slijedi uloga u kultnom filmu “H-8” Nikole Tahofera, pa serije “Dnevnik očenašeka”, zatim “Kuda idu divlje svinje”, preko “Punom parom”, do Kikaša u “Prosjacima i sinovima” i Jožice Zgubidana iz “U registraturi”.
Šovagović je, pak, uvijek govorio da je njegova prva ljubav bilo kazalište. Devet godina bio je slobodnjak, a onda ga 1966. primaju u Dramu zagrebačkoga Hrvatskoga narodnoga kazališta.
I tu je igrao različite karakterne uloge, od Alekse u “Sumnjivom licu” Branislava Nušića, preko Dživulina u “Dundu Maroju” Marina Držića, do Estragona u Ionescovu “U očekivanju Godota”. Svoju svestranost i talent pretočio je najprije u vrhunski dramski tekst i predstavu, a zatim 1988. godine, uz redatelja Branka Schmidta, i u scenarij proslavljenog filma “Sokol ga nije volio”. Dva Slavonca nepogrešivo su ocrtala mentalitet i život u slavonskom selu, a Šovagović je tekst i napisao prema motivima iz svog djetinjstva. Nije ni čudno što je u ovom filmu, kako mnogi kažu, ostvario ulogu života, a uz njega će se na setu pojaviti i njegov tada 22-godišnji sin Filip, također student glume.
Fabijan se 1963. godine oženio Majom Blaškov, s kojom je iste godine dobio kćer Anju, a tri godne kasnije i sina Filipa. Oboje djece zarazio je glumom i glumačkim talentom, pa su danas i Anja i Filip glumci koji, poput oca, pišu knjige i dramske tekstove. I njima je posvetio dio svojih “Zapisa”, pa očinskom toplinom piše:
- Kad se Anja odlučila za glumu, nije mi to smetalo, samo sam bio malo ljut što je prilično naglo odbacila violončelo. A Filip je mislio da neće morati raditi ode li u glumce! Prevario se. Neprestance mu govorim da mora čitati jer se pred kamerama točno vidi koliko tko ima u glavi. On je nadaren, to je istina, i zgodan na djeda, a i baš mu zato govorim da ima usta kao lavabo. Da razbijem njegovu fascinaciju samim sobom. Znate, gluma je privlačno zanimanje, ali ne i lako. Smatram da je teško poput oranja.
Sin i otac Šovagović glumit će još jedanput u Schmidtovu filmu, koji i taj put tematizira mentalitet slavonskog sela i vrijeme raspada seljačkih zadruga. Film “Đuka Begović” o buntovnome mladiću koji završava na dugogodišnjoj robiji i vraća se u rodno selo kao zreo muškarac utemeljen je na prozi Ivana Kozarca i vrhunska je sociološka studija slavonskoga patrijarhalnog društva, a Šovagović, koji je bio i koscenarist, briljira u ulozi Sime.
Nemoguće je nabrojiti sve uloge u kojima je talent Fabijana Šovagovića zablistao u punom sjaju. Tijekom života odigrao je oko 250 filmskih i kazališnih uloga.
U proljeće 1990. u vikendici na bračkom Supetru doživio je prvi moždani udar. Iako je posljednje desetljeće života vrlo često imao zdravstvenih problema, Šovagović je odigrao još nekoliko velikih uloga. Iz svog doma u Mesničkoj 14 često je odlazio u Vinogradsku te u bolnicu Sestara milosrdnica.
Odmarao se u Krapinskim toplicama te u svojoj kući u Donjem Podotočju kraj Novog Čiča. Upravo tamo doživio je sljedeći udar kada je slušao vijesti o napadu na Dubrovnik. Još jedan bio je nakon povratka s prve linije gdje je gardistima recitirao Prospera iz Shakespeareove “Oluje”.
Agresija Srba na njegovu voljenu Hrvatsku ostavila je trag na njemu. Zdravstveno stanje mu se pogoršavalo, a tijekom rata sa Zlatnim dukatima snimio je “Ne dirajte mi ravnicu”.
Posljednju veću filmsku ulogu odigrao je 1994.u Schmidtovu “Vukovar se vraća kući”, a godinu dana kasnije oprostio se i od kazališta. Problemi s bolesti vraćaju se sve češće i češće. Kći Anja prisjetila se jednom kako je izgledao njihov posljednji zajednički Badnjak.
- Šovo je šetao sobama kroz stan, zaustavljao se pored okićenog bora i prigovarao kakav je to bor, kakvi su to avangardni Majini (ženini) ukrasi, kad ćemo jesti, on je gladan, zašto ne radi daljinski, gdje je njegov šlafrok, zašto još nema nikoga?
- Tu upadam ja - opisuje Anja njihov posljednji Badnjak, na vrata noseći gomilu darova, ukrasnog papira, šarenih vrpca, selotejp, škare, prskalice... Stavljam sve darove na stol, a po parketu rasprostirem te metre ukrasnog papira. Šovo mi stane na papir i pita što to radim. Ja mu kažem da valjda vidi. Šovo zašuti. I gleda.
– Ja tu ne mogu hodat.
– Pa, nemoj sad hodat, šta imaš hodat?
– Moram hodat!
I krene preko moga ukrasnog papira živčanim korakom do kuhinje. Ja šutim, čekam da ode, poravnam i nastavim pakirati. Evo ga natrag u minuti, stane na rub i opet gleda.
– Koliko te djece ima, šta im toliko kupuješ?
– Božić je, tato, kužiš?
- Znam ja šta je, meni ćeš sad objašnjavat! Šta me mučiš s tim kupovanjem, s tim pakiranjem, kome ćeš sve to dati, kome taj Božić dolazi?!
– Djeci dolazi, meni dolazi, svima dolazi, šta urlaš na Božić?
– Urlam jer se ne mogu kretat normalno!
- O ljudi moji, a ti bi se baš sad kret’o? Pa, evo ti, šetaj, kretaj, hodaj kol’ko o’š!
I pokupim sve te stvari s poda, odem ljutita u drugu sobu, ljuta na sebe jer sam povisila glas prvi put u životu na bolesnog oca, ljuta do suza jer sam vikala na Badnju večer. Tad začujem iza leđa šapat.
- A ja im ništa nisam kupio. I ne znam što bih im kupio. Ja ću njima pjevat.
I legne u postelju. Kad je došla moja Ana, uvukla se djedu pod poplun, pomilovala ga po ćelavoj glavi, obgrlila svojim malim ručicama njegovu sijedu bradu i pozorno slušala pjesmu o malom djetešcu koje će spasiti svijet. Htjela sam se uvući k njima u krevet, a samo sam bez glasa stajala sa strane i gledala u najljepši dar na svijetu, ljubav, napisala je Anja Šovagović Despot.
Kada se opraštao od matične Gavelle, Fabijan je opet završio u bolnici. U privatnom sanatoriju “Gornji grad” bio je smješten od proljeća 2000. pa sve do smrti.
Preminuo je u zoru 1. siječnja 2001. godine te iza sebe ostavio suprugu, dvoje djece i unuke Klaru, Anu i Josipa. Pokopan je na svoj nedoživljeni 69. rođendan, a na zagrebačkome Mirogoju od njega su se oprostili i tamburaši uz stihove “Večeras me dobri ljudi...”