Život pun anegdota: Ovako je Fabijan Šovagović pisao o sebi

Jedan od najvećih glumaca s ovih prostora, Fabijan Šovagović, preminuo je 1. siječnja 2001. godine. U karijeri je utjelovio više od 130 likova, a karijeru je počeo u malom selu Ladimirevci. Donosimo neke od najzanimljivijih anegdota iz njegovog života, preuzetih sa stranice Fabijan Šovagović.

U rodnom selu rodila se ljubav prema glumi

U kazalište stupio sam u sedamnaestoj godini. Godine radnih akcija, otkupa i neimaštine, obnove. Godine o kojima sa manje pompe pričamo od onih koje su im prethodile. Ne mislim da su bile mnogo lakše. Korice osušenog kukuruznog kruha u đačkoj torbi i putovanja na lokomotivama ostavljenim od rata. Gurali smo često nejački te parne kolose kroz snijeg do škole u Osijek, gdje su se igrale predstave u Parku kulture na otvorenom, za pripadnike Slavonskog šestog korpusa. Dani kada Revolucija pokapa umjetnike dostojno i pjesnički. Sprovod Dujšina i Nazora, čitao sam tada, protezao se od kazališta do Mirogoja. Osijek je imao svoje slavoluke, zastave u čijoj sam prašini spavao na podu, u Komitetu omladine, gledao, bolje piljio u predstave, zakašnjavao na parne zimske negrijane vlakove, koji su polazili uvijek ranije nego su predstave završavale. Ukori u školi, nagrade u amaterizmu glume, odluka da se krene u veliki grad, tamo gdje se dostojno pokapaju pjesnici.

Njegova majka htjela je da postane svećenik

Moj otac i mati imali su nas četvero. Dva brata i dvije sestre. Moj stric je imao kćerku i sina. Mi smo svi živjeli u jednoj kući. Imali smo veliku sobu od sokaka u kojoj je bila peć i u kojoj smo spavali mi- sva djeca. Baka je imala svoju sobicu kod kuhinje. Bila su dva kijera u kojima su spavali naši roditelji i stričeva bračna družina, strina i stric. Kad je otac umro (1939.), onda su moje sestre preselile u japin i mamin kijer. Majka me željela dati u popove jer sam bio najmlađi. Kad je majka umrla imao sam deset godina i stric je ispunio njenu želju i dao me na školovanje u Osijek. Bio sam dobar đak u nižoj školi, recititirao sam pjesme i bio ministrant.

Bez oca i majke ostao je prerano

Moj otac je umro 1939. prirodno-neprirodnom smrću. Kažu moji seljaci od čira na želucu. Marširao je u vatrogasnoj proslavi, a to kao mačekovac; malo se povodom toga i napio da bi bio politički čvršći, pa dobio perforaciju čira na želucu. Od te perforacije dolazi do izljeva nečistoća po cijeloj unutrašnjosti organizma i organizam je trideset devete podlegao. Danas se takve stvari sprečavaju. On je umro dvanaest dana nakon operacije i perforacije. Meni su pričali da je umro, zbog toga što je nakon bolova, a sa te vatrogasne zabave, putovao seljačkim kolima do Osijeka, a to je dvadeset kilometara, po smrznutom, džombavom putu u Osijek, pa je od  toga došlo do pucanja čira. Bit će da je ova varijanta narodna točna. Meni danas moj stric kaže da su to bila današnja vremena, možda bi on još uvijek bio živ. Zato ja vjerujem da je umro zbog nivoa tadašnje medicine.

Ja poznajem ta vremena i ničemu se ne čudim  kao ni tome da mi je u tim vremenima zbog sličnih okolnosti i  nemara umrla odmah iza oca i moja majka. Bio sam sedam godina star, a umro mi otac, pa sam bio deset godina star, umrla mi je majka. U toj istoj osječkoj bolnici, jer je i ona nemarno čekala zadnji čas na svoju operaciju »guše«. To je bolest grla, teška bolest, ima je na primjer sada pjesnikinja Vesna Parun, pa stalno odlaže operaciju, a to je opasno. Tako je i moja mater odlagala operaciju i prekasno je stigla na operacioni stol u tu istu osječku bolnicu u vrijeme ratne godine četrdeset i druge kada su uvjeti u bolnici bili još gori.

Šovo o svom prvom pijanstvu

Sjećam se kako sam se prvi put napio sa sedam godina, nakon sestrine svadbe. Popio sam sve što sam našao na stolu. Otac me premlatio, a nedugo nakon toga je umro. Vidio sam ga kroz stakleni prozorčić na lijesu i dugo pamtio to žuto lice. Zbog toga nisam popio kap alkohola do dvadesete godine, a ni do danas nisam naučio pušiti. To mi stvara teškoće u filmovima, jer znam da pogrešno uvlačim dim.

Prvi rat koji je preživio

Nas je rat dočekao male. Samo je stričev sin koji je bio dvadeset i treće godište otišao regularno u vojsku. To je godište Pavelić poklonio Hitleru i oni su se zvali 'Tigar' divizija. Išli su na vojnu izobrazbu u Njemačku šest mjeseci, pa su se vratili natrag u svoju zemlju i borili se protiv onih koji su se pobunili protiv Hitlera i Pavelića, a to su bili - partizani. To su mlađi i oni su bili vrbovani da se bore protiv fašista. Događalo se da je ista kuća imala po nekoliko uniformi i koji puta su se te uniforme sretale za istim stolom i to je u našoj kući uvijek bilo mirnije i ljepše nego kada su se kojim slučajem ti isti ljudi i te iste uniforme sretale na bojištu, pogotovo noću. Stric bi bio lukav pa je, došavši kao domobran kući na izdržavanje nas šestoro, doznao u Bosni kako se miješaju govedina i svinjetina u iste kobasice. Tako smo imali kobasica i za vrijeme rata. Poslije rata nismo imali ni kruha, ali ta priča dolazi kasnije. Nakon smrti mojih roditelja stric nas je primio kao svoje i zato sam mu ja zahvalan do groba.

Njegov brat skoro je bio ubijen zbog uniforme

Taj isti brat godine četrdeset i četvrte, sa nešto više od petnaest godina, bio je regrutiran kao posljednja Pavelićeva regularna regrutacija, iako ta država nije bila regularna, to smo doznali kasnije. U Zagrebu u Branimirovoj su imali kasarnu i uvježbavali su čuvanje Pavelića preko grudnih meta, bajunetama. Jedinica je nosila ime Pavelićevog tjelesnog zdruga no kao su oni bili nejaki jedva su završili obuku da čuvaju Pavelića, već su morali pakirati prema zapadu kamo su ih gonili isto tako mlađi partizani u kojima je bilo i onih bez obuke, ali hrabrih. Pavelić je, kao što se zna uspio pobjeći, jer je ponio uz dobru obuku i dosta pokradenog zlata, pa je tako poput Jude to zlato tamo prenio.

Moj je brat imao samo nejako tijelo i velike cipele, pa je on bio zarobljen zajedno sa svojim oficirima i podoficirima. Kako je bio zarobljen sa neprijateljskom vojskom on je prošao i polovinu puta kažnjeničke vojske sve do Virja, a od Dravograda. Uniforma njegove jedinice imala je poluustaške oznake, pa su ga onda, saznavši da je nevin, primili u našu vojsku direktno i one je služio puni rok od dvije godine. Zahvaljujući toj uniformi umalo nije bio ubijen, jer u ratu se pada i zabunom. Moje selo bombardirali su avioni onaj isti dan kada je oslobođeno, pa je partizanska vojska gađala po svojim vlastitim ljudima, jer ovi odozdo nisu davali prave znakove onima gore. U brišućem letu pak ne možeš prepoznati let.

Postao je građevinski tehničar, iako je znao da to nije njegov poziv

Priznajem da nisam uspio u graditeljstvu, premda sam u Osijeku završio srednju građevinsku, ali inženjer nikako nisam mogao postati jer sam imao -2  iz statike!  Eto, zato se i moje kuće ruše.

Dolazak u Zagreb

Lutao sam i tražio stan i baš tu, u Mesničkoj gdje sad živim, naletio sam na neku gazdaricu koja je izdala sobu sa sedam kreveta. Na stropu žmirkava žarulja i do ležaja neki pas. Nisam zapamtio krevet samo se sjećam tog psa. Zgrozio sam se na toliki jad. Ja to neću preživjeti, zaključio sam. Vratit ću se kući. Onda sam sreo Željka Blanka kojeg sam poznavao iz Osijeka. Primio me k sebi. Podijelio je moju sudbinu. Pomogao mi. Završio sam poslije i Akademiju. Ponio sam u grad moje selo i godinama ga nosim u sebi. Htio sam pisati o tome, samo nisam znao kojim oblikom umjetničkog izražavanja da to ostvarim.

Angedota iz Afganistana

Kad sam bio u Afganistanu, trebao sam igrati 'Đuku Begovića' za devet ljudi iz naše ambasade. Ali rekao sam sebi: 'Bome neću igrati predstavu za samo devet ljudi'. I nisam igrao. A sad mi je to beskrajno krivo. Da sam igrao, mogao bih danas reći da je Đuka Begović dospio i do Afganistana.

Žao mu je što nije glumio s Anjom i Filipom

Žao mi je što dosad ništa nisam snimio sa svojom djecom kćeri Anjom, sinom Filipom i zetom Draganom Despotom. Barem da se kao Hitchcock samo prošećem kroz kadar. S Anjom sam prije 16 godina glumio u Shakespearovoj 'Oluji'. Ja sam bio Prosper, a ona moja kći Miranda. Bila je tada 17-godišnja gimnazijalka. Tko bi rekao da će izrasti u glumicu.

Filip je mislio da neće morati raditi ako ode u glumce

Poput djece cirkusanata, vješaju se na njih , obavijaju se oko njihovih jakih tijela. Kad se Anja odlučila za glumu, nije mi to smetalo, samo sam bio malo ljut što je prilično naglo odbacila violončelo. A Filip je mislio da neće morati raditi ode li u glumce! Prevario se. Neprestance mu govorim da mora čitati jer se pred kamerama točno vidi koliko tko ima u glavi. On je nadaren, to je istina, i zgodan na djeda, a i baš mu zato govorim da ima usta kao lavabo. Da razbijem njegovu fascinaciju samim sobom. Znate, gluma je privlačno zanimanje, ali ne i lako. Smatram da je teško poput oranja. I Gavella je govorio da se glumom ne treba baviti onaj tko nije zdrav, tko nema jaka pluća, i tko ne moze prevaljivati kilometre na pozornici. A Filip bježi od teškog posla. Zovem ga ljetos da mi dode pomoći betonirati nešto u Čiću i vidim da mu se ne da. I kaže mi: 'Znaš, tata, zašto se meni zapravo ne da raditi s tobom? Ja sam mlad!. A ja mu kažem: 'Odgovor je točan'.

Šovagović o smrti

Svatko se boji smrti. Sjetim se Krleže, jer se i on bojao smrti. Kad je posljednji put bio u kazalištu, promatrao sam ga pokraj izlaza. Dugo je izlazio, kao da se opraštao sa svojim djelima. Te misli o smrti su najgore, i svakog se dana sjetim da ću jednom stvarno nestati kao i svi drugi.