Jasnu Bilušić (58) publika trenutačno gleda kao Feridu u seriji "Divlje pčele", liku koji malo govori, a mnogo vidi. No njezin put daleko nadilazi televiziju - gotovo četiri desetljeća članica je Kazališta Komedija, jazz pjevačica i glumica snažnog senzibiliteta. U razgovoru nam govori o suptilnosti glume, kazalištu, jazzu te važnosti istine, zdravlja i unutarnjeg mira.
U "Divljim pčelama" gledamo vas u ulozi Feride, žene koja tiho, ali snažno promatra i razumije obitelj u kojoj živi. Kako ste doživjeli taj lik kad ste prvi put pročitali scenarij?
Moram reći da mi se svidio na prvu: narodska žena, iskrena, odana i puna ljubavi za obitelj koje je dio otkad zna za sebe, a krasi je potreba da bude na strani istine, često i na vlastitu štetu. Osjetila sam razumijevanje, čak i bliskost prema liku Feride jer mi i samoj takav životni stav nije stran.
Ferida je lik koji ne govori mnogo, ali puno "nosi" u sebi. Koliko vam je takva suptilna gluma bliska i izazovna?
Kao glumici preda mnom je bio proces pronalaženja mnogih neverbalnih načina građenja lika Feride. Od posture tijela potrošena poslom, ugrađene joj poslušnosti i samokontrole koju taj posao i položaj nalaže, pa do mimike kojom potvrđuje, kako joj sam Ante Vukas kaže, da je ona 'uši i oči ove kuće'. S druge strane, Feridu krase živi duh, znatiželja i prirođen joj životni optimizam svojstven ljudima ukorijenjenima u vjeri u Boga te imanje vlastita stava čak i kad to baš i nije najsretnije po nju. Suptilnost u reakcijama pred kamerom svakako je obavezna, ali istovremeno ne smijem zaboraviti njezinu iskrenost i spontanost jer njezin je karakter sve samo ne proračunat. Izazov nalazim u svakoj sceni. Istina, nema ih previše i upravo zato moram iskoristiti svaku priliku!
Postoji li neka scena ili situacija u seriji u kojoj ste osjetili da se Ferida najviše ogolila kao osoba?
Negdje na početku serije, sjećam se, bila je scena gdje Ferida priča Nikoli o svojoj davnoj nesretnoj ljubavi i posljedičnim odlukama koje su je obilježile za cijeli život, zatim nekoliko scena s Antom gdje se jasno vidi koliko u dušu poznaje i njega i sve ukućane, kao i scena posjeta Ivici s kojim ga veže bliskost iz doba kad je s Antom, Ivicom i Rajkom odrastala u kući Vukas.
Iza vas je duga i raznolika karijera. Što vas je gluma naučila o ljudima, ali i o vama samima?
To je vjerojatno jedna od najljepših stvari u glumačkom poslu. Baviti se ljudima i tajnama ljudskoga karaktera nije ekskluziva isključivo glumačkog poziva, no za nj bih rekla da je to temelj. Koliko ćete to iskoristiti da biste svakom svojom ulogom bili korak bliže osobnom spoznavanju najvećeg misterija, a to je ljudska priroda, dar je svakoga glumca ponaosob.
Članica ste Gradskoga kazališta Komedija još od 1990. godine, a kraj prošle godine dočekali ste premijerom predstave ''Ponos i predrasude''. Kako gledate na svoje mjesto u toj kući i koliko vas ta dugotrajna povezanost oblikuje kao umjetnicu?
Gradsko kazalište Komedija moj je dom od početka mojega bavljenja glumačkim poslom. To je kuća s dugom i sjajnom tradicijom, specifična i po repertoaru koji njeguje, ali i po ljudima koji čine njezin ansambl. Velika smo ustanova s oko 200 zaposlenih i najveće smo gradsko kazalište. U 75 godina postojanja Kazalište je imalo slavnih vrhunaca, kao i 'tiših' perioda kad je povremeno gubila korak sa suvremenim teatarskim promjenama, držeći se ustaljenoga kursa i estetike, što je imalo i svojih dobrih, ali i loših strana. U sad već više od 35 godina provedenih u ansamblu Komedije i sudjelujući i u dramskim i u glazbenim predstavama, povremeno sam, priznajem, osjećala zasićenje, pa i nezadovoljstvo tom Komedijinom pozicijom, često etiketiranom u kazališnim, akademskim i kritičarskim krugovima kao 'malograđanskom, bulevarskom, muzejskom'.
No u posljednje vrijeme, a osobito porastom popularnosti mjuzikla, kako na filmu, tako i u kazalištu, Komedija pokazuje da je sazidana od izuzetno kvalitetnih ljudi koji su u ovoj državi, možda i šire, svojim iskustvom među prvima kompetentni producirati taj zanatski vrlo zahtjevan teatarski žanr. To nipošto nije kritika drugih musicalskih produkcija u zemlji, nego jednostavno činjenica: u gotovo svima sudjeluje barem nekoliko članova Komedije, od solista, preko članova našeg sjajnog Zbora i Baleta, pa do članova Komedijina orkestra. S druge strane, glumački dio ansambla koji nosi tzv. dramski repertoar krase beskrajno talentirane i sposobne kolegice i kolege, vrlo uspješni u raznim vrstama angažmana i izvan Kazališta, za koje čovjek poželi vidjeti ih i u ulogama koje nadilaze često šablonske podjele u zanatski neizazovnim postavama. S novom ravnateljicom na čelu Komedije, gđom Uršulom Cetinski, nudi nam se prilika za temeljiti 'reset', kako produkcijski, tako možda i repertoarno: hoće li do toga doći, vidjet ćemo kad napokon uđemo u našu malu kaptolsku kazališnu zgradu, trenutačno zapelu u obnovi, koja bi, kad konačno završi, barem malo trebala modernizirati njezinu infrastrukturu iz prošlog stoljeća. Svi priželjkujemo da do toga dođe što prije, ali, nažalost, te odluke nisu u rukama Komedijinih zaposlenika, čak niti u rukama nove ravnateljice. Trenutačno pokušavamo preživjeti igrajući nove naslove u zamjenskim prostorima, primjer čega je i predstava 'Ponos i predrasude', koju kao ambijentalnu inscenaciju svjetski popularnog romana Jane Austin igramo u reprezentativnim prostorima gradske palače Dverce na Gornjem gradu. Sljedeća premijera komada s glazbom je 'Radio Dubrava' koju će udomiti Dom Hrvatske vojske u Zvonimirovoj, tj. Stančićevoj ulici. Snalazimo se kako znamo i umijemo, uz razumijevanje i podršku svake vrste Grada Zagreba i Gradskog ureda za kulturu, i na tome im hvala. Da, iz svega rečenog, može se dobiti dojam da mi je stalo do te kuće i do toga Kazališta. No svoj identitet ne nalazim niti u tome da sam dio Komedijina ansambla, kao niti u tome da sam glumica. Svoj identitet pronalazim na drugim, dubljim razinama.
Kao dugogodišnja članica Komedije, iz prve ruke osjećate kako obnova i čekanje na povratak u vlastitu zgradu utječu na ansambl. Što vas u tom razdoblju najviše drži optimističnom kad je riječ o budućnosti kazališta?
Ne znam je li to rezultat mojega nepopravljivoga optimizma, ali doista ne mislim da je i u kojemu trenutku budućnost kazališta Komedija dovedena u pitanje: prava strast i iskrena pripadnost kazališnom 'cehu' ljudi koji ga čine, mora i sada i ubuduće biti u stanju nadići sve krive politike, sva kriva vodstva i sve stramputice koje su se događale u respektabilnih 75 godina postojanja ovoga uglednog gradskoga kazališta.
Postoji li uloga koju nikad nećete zaboraviti jer vas je osobno najviše pomaknula ili iznenadila?
Zapravo i ne. Neke uloge nose veću odgovornost, neke vas stavljaju pred nove profesionalne izazove, a neke vas jednostavno vesele jer vam je užitak doći navečer u kazalište i s veseljem zaigrati dobru predstavu i družiti se s kolegama na bini i izvan nje.
Kazalište je važan dio vašeg profesionalnog identiteta. Što vam kazališna scena daje, a kamera ne može?
Odgovor svakoga glumca na ovo pitanje je manje-više uvijek jednak: kazalište je živi medij, samo ono nudi kontakt i doživljaj koji dijelite s publikom, a svakom izvedbom imate priliku istraživati, popraviti i nadograditi svoju kreaciju. Kamera iziskuje druge glumačke vještine, na svoj način jednako zahtjevne, no jednom snimljeni rezultat više ne možete promijeniti i zato valja vrlo detaljno pristupiti svakom kadru i svakoj sceni. U formi 'serija na duge staze' pogreške se možda mogu i oprostiti jer se u količini snimljenog materijala i izgube, a i možete ih popraviti 'po putu', ali u filmu si kao glumac jednostavno ne smijete dopustiti tu vrstu komocije.
Koliko vam je važan direktan susret s publikom i njezina energija tijekom izvedbe?
Publika je za glumca, glazbenika, pa i svakoga drugog izvođača, htjeli mi to priznati ili ne, početak i kraj. Norma Desmond, zaboravljena zvijezda nijemog filma u Wilderovu filmu, a i u istoimenome mjuziklu 'Bulevar sumraka', u svojoj zadnjoj sceni kaže: 'Ovo je moj život, i uvijek će biti. Drugo ništa ne postoji: samo mi, i kamere, i svi vi divni ljudi u mraku'.
Postoji li kazališna predstava ili uloga kojoj se rado vraćate mislima, bez obzira na protok vremena?
Ne. Što je prošlo, prošlo je. Od gledanja unatrag možete samo zabauljati po putu.
Mnogi se iznenade kad saznaju da ste u jednom razdoblju surađivali i pjevali s kultnim sastavom Haustor. Kako danas gledate na to iskustvo i kakvo vam je mjesto zauzelo u vašoj umjetničkoj biografiji?
Predivan period moje mladosti koji je završen i kojega se s veseljem i totalnom pozitivom rado prisjetim.
Osim glume, publika vas poznaje i kao jazz pjevačicu. Kad ste prvi put osjetili da je jazz "vaš jezik"?
Otkad sam svjesno počela birati koju ću muziku slušati, jazz je bio moj izbor. Iako ga aktivno sve rjeđe javno izvodim, svaki put kad ga čujem, duša mi zaigra. To je doživotna ljubav, nema tu pomoći.
Što vam jazz omogućuje izraziti, a što ne možete kroz glumu?
Muzika generalno operira i komunicira u nekim višim sferama i dotiče dušu na sebi potpuno jedinstveni način. Ne mogu usporediti te moje dvije strasti koje su me u ovome životu odabrale. Iako je svaka svemir za sebe i tako ih i doživljavam, na neki način sam ih u praksi djelomično i objedinila upravo u formi mjuzikla.
U vašem jazz putu posebno mjesto zauzima vaš veliki prijatelj i mentor Boško Petrović. Što vam je on značio, postoji li neka lekcija ili trenutak s njim koji i danas nosite sa sobom?
Boško Petrović je moj glazbeni 'otac' i, kao što i sami kažete, moj mentor, učitelj i prijatelj. Lekcije su mnoge, trenuci su bezbrojni i uspomene su predivne, ali opstaju u mome sjećanju i tiču se samo mene. Pa neka tako i ostane.
Umjetnički život često je intenzivan i zahtjevan. Kako se danas brinete o svom unutarnjemu miru?
U svakodnevnom radu na odnosu sa samom sobom. Bez toga nema zdravlja. A kao što kaže Konstrakta, 'umetnica mora da bude zdrava'!
Postoji li mali, svakodnevni ritual koji vam pomaže da ostanete svoji?
Mislim da čovjek uvijek i u svakoj situaciji mora imati kontrolu nad sobom i svojim postupcima. Glumac osobito: smatram da je razvijanje sposobnosti sagledavanja sebe i svojih postupaka iz pozicije 'vanjskog oka' za glumca suštinski neophodno. A kad smo kod rituala, svjesno disanje i usredotočenost, danas popularno zvano 'mindfulness', i brojanje barem do pet, nekad i do deset. Prije no što nešto kažem ili napravim, tih nekoliko trenutaka drastično mijenja moje postupke, u pravilu uvijek nabolje. Nije to ništa nova. Ferida bi rekla: 'ispeci pa reci'!
Dijelite život s osobom koja također razumije umjetnički poziv i njegove izazove. Koliko vam je važno imati partnera koji "zna scenu iznutra"?
Razumijevanje je temelj svake skladne zajednice. Pripadnost istom poslu nije garancija da je razumijevanje samo po sebi tu. Ego je gadna stvar i svi se borimo s njim, bili mi pekari, doktori, smetlari, službenici ili umjetnici. Kad ste u stanju zauzdati vlastitu sebičnost i sagledati stvar i iz kuta druge strane u vezi, ostvaren je zdravi temelj za zajednički život koji obje strane u vezi čini boljom osobom.
Što vam je danas važnije nego prije?
Zdravlje.
Postoji li nešto što biste voljeli da ste ranije znali - i rado to danas dijelite s mlađim kolegama?
Nisam sklona dijeliti savjete, pogotovo ako ga nitko od mene ne traži. A sve što zaslužujemo znati, doznamo onda kad smo spremni za to.
Kad biste publici mogli ostaviti jednu misao ili osjećaj, bilo kroz ulogu ili pjesmu, što biste voljeli da ponesu sa sobom?
Od svih velikih mudrosti kojima nas dnevno zasipaju društvene mreže i instant recepata za sretan i smislen život, sve češće se vraćam sad već otrcanoj i zloupotrebljavanoj, ali nikad manje provođenoj u praksi, a ipak duboko istinitoj Gandhijevoj maksimi koja poziva na mir i ljubav: ‘Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu’.