Joaquin Phoenix zaslužio je boljeg redatelja od Todda Phillipsa. Iako će mu brojne nagrade sigurno kompenzirati trud oko rigoroznog skidanja kilograma i dojmljive fizičke transformacije u jednog od najpoznatijih strip negativaca, Phoenix može žaliti što iza kamere 'Jokera' nije stajao netko tko može upravljati njegovom ulogom. Kako je moguće da je uz tako sjajan Phoenixov performans konačan rezultat bude, u najbolju ruku, prosječan film?
I da, film je prosječan unatoč rekordnoj zaradi u prvom vikendu prikazivanja, masovnom oduševljenju na društvenim mrežama, aplauzima nakon premijere, unatoč zlatnom venecijanskom lavu i hvalospjevima kojima ga obasipa američka kritika koja je u njemu prepoznala i odgovor na trenutačne probleme tamošnjeg društva i potencijalnu prijetnju u vrijeme sve češćih masovnih pucnjava.
Kad se sva prašina slegne ostaju dva sata filma koji bi htio biti 'Taksist' superjunačkog žanra. A 'Taksistu' nije ni do koljena.
Lik Arthura Flecka, neuspješnog klauna koji misli da ima dara za stand-up komediju, zastrašujuć je i problematičan. Znamo u startu da ima ozbiljnih mentalnih poteškoća zbog kojih je bio hospitaliziran, da živi s posesivnom majkom, da ima problem s percepcijom stvarnosti i da ga okolina ili maltretira ili iskorištava. Dovoljna je to količina frustracija da u inteligentnom čovjeku izazove eksploziju bijesa. Ali, Arthur, nažalost, nije pametan lik.
I tu je prvi fail - Joker je uvijek bio natprosječno pametan. U njegovom je ludilu, i u stripu i na filmu, uvijek bilo sistema. Čak i kad je naoko ubijao nasumce, Joker je imao veći, dijabolični plan. Kod Arthura plana nema - on idol razjarenih masa u Gothamu postaje slučajno, tako što ubija nagonski, bez cilja.
No i takav, promašeni Joker, mogao je funkcionirati da je scenarij pametniji. Ali, nažalost, nije. Tko je pogledao trailer, više-manje sve je vidio. Zanimljiva poigravanja s povezanosti Arthura Flecka i obitelji Brucea Waynea su odigrana na prvu loptu, tek tako da posluže za uvođenje Batmana u priču i da dodatno pojačaju Arthurovu ogorčenost njegovim socijalnim statusom.
Treći je problem što u filmu postoji samo Joker. Ono što je zbog Phoenixove glume trebalo biti vrlina filma, ispala je mana. Jer u više od dva sata svega je nekoliko prizora u kojima se ne pojavljuje Joaquin Phoenix. A njegova intenzivna izvedba ne može pokriti sav prostor koji je namijenjen drugim protagonistima.
Svi drugi likovi, koji su bitni za razumijevanje Arthura, služe samo kao statisti za popunjavanje kadra koji ispunjavaju svoju jednodimenzionalnu funkciju. I koliko god bilo fascinantno gledati Phoenixov psihofizički preobražaj, teško ga je dovesti u korelaciju s drugim akterima. Između njega i majke Penny (Frances Conroy), koja je ključni sporedni lik za objašnjenje svih Arthurovih frustracija, uopće nema neke emocionalne veze.
Arthurova ljubavna priča sa susjedom Sophie (Zazie Beetz) je isforsirana zbog želje za efektnim obratom - koji nije uopće efektan. Za kraj, posljednji adut trebao je biti TV voditelj Murray Franklin (Robert De Niro), komičar koji će Arthura gurnuti preko ruba. No Murray je isto plošan i nikad ne ulazimo u dubinu njegove zloće.
Jedina istodobno emocionalno topla i šokantna scena je ona između Arthura i njegovog kolege, klauna niskog rasta Garyja (Leigh Gill). Stil redatelja Phillipsa nije upitan, ali dobri filmovi ne žive samo od stila. Nekoliko dobrih scena od čovjeka koji je snimio urnebesni rollercoaster 'Mamurluk' jednostavno je premalo u filmu ovakvog kalibra.
POGLEDAJTE VIDEO SERIJAL 'ZENZACIJA' S IVANOM ŠARIĆEM:
ŠOKANTAN KRAJ? Meghan i Harry proživljavaju najteže dane u kraljevskoj obitelji