Pas Sokol, švicarski bernidinac ljubimac je Ive Gregurevića s kojim je provodio svaki slobodni trenutak, kada to nije bio u mogućnosti zbog snimanja ili putovanja čuvao bi ga prijatelj u Štitaru, nedaleko Županje. Ivo je volio ćevape, a Sokol lepinju s kajmakom.
- Njih su dvojica imali poseban prijateljski odnos, kojeg mi nismo "prokužili" - rekli su Ivini prijatelji.
Sokol je trenutno u Štitaru kod Ivinog prijatelja, i ovih je dana posebno uznemiren, unatoč tome što je tamo stekao svoju družicu, njemačku ovčarku, s kojom je imao i štence često odlazi do ulazne kapije čekujući svoga vlasnika.
- On zna da se Ivi nešto dogodilo, to sam primjetio na njemu - rekao je prijatelj. Ivo je svoga Sokola neizmjerno volio, nikada nije za sebe naručio ćevape a da za Sokola nije lepinju s kajmakom.
- Išla sam zajedno s Ivom po njega, imao je tek nekoliko mjeseci, bio je jedno veliko klupko koje je mahalo repićem i koristilo svaku priliku da se pomazi. Bila je to između njih ljubav na prvi pogled, vidjelo se to odmah. Ljubav je rasla iz godine u godinu. Ivo bi ga znao odvesti u Zagreb, mada je najviše volio s njime biti u svojoj Mahali, jer je govorio da stan za psa nije najbolje rješenje.
Pretpostavljam da mu je ime dao po filmu Sokol ga nije volio u kojemu je glavnu ulogu glumio njegov uzor Fabijan Šovagović
- On mora imati prostora i biti slobodan, isti je svoj gazda, šalio se moj rođak - rekla je Nada Živković, Ivina rođakinja koja je koristila svaku priliku da vidi i Sokola, kojoj je pas kao i svome vlasniku prirastao srcu.
- Sokola povremeno čuvamo već oko tri godine, ne bih sada govorio nešto posebno jer izgubio sam velikog prijatelja. Rado ću udomiti psa, jer on mi je velika uspomena na Ivu, no, vidjeti ću što će odlučiti obitelj, još je rano o tome govoriti - rekao je Ivin prijatelj iz Štitara. Posjetili smo Sokola i donijeli smo mu lepinju namočenu u kajmak iz Orašja iz one iste ćevapdžinice u kojoj je Ivo naručivao ćevape za sebe i lepinju za Sokola. Pokudali smo lepinju na četri dijela, kako je to činio i Ivo, ali Sokol je nije počeo jesti dok mu Nada nije rekla, čekao je odobrenje, tako je ga je naučio njegov Ivo.
Jeo je, ali se stalno osvrtao kao da se pitao kako to da je lepinja, a Ive nema, Nada je nekoliko puta spomenula Ivino ime na što je Sokol počeo pogledom ga tražiti, i kada je vidio da ga nema oglasio bi se lavežom. Uzimao bi Nadu ruku i poveo bi je do svoje nastambe koju mu je napravio Ivin prijatelj.
- Sokolu je dozvoljeno da uđe u kuću i da bude u svakom prostoru gdje smo mi, ali Ivo je želio da on ima svoju kućicu i box, da nam ne bi smetao, sve smo uradili kako je on želio. Teško mi je vjerovati da nam neće više doći, odvesti Sokola i na odlasku reći Odosmo mi u Bosnu, ali vratiti ćemo se - rekao je prijatelj