Tamo daleko i tamo davno, oko pravoslavnog Božića 1998., atmosfera u Beogradu bila je, kako se to kaže, prava sportska. I prava i sportska u balkanskom okviru, onome u kojem se u nedostatku lopti šutaju ljudske glave. U Srbiju je, prvi put nakon završetka većine ratova u bivšoj Jugoslaviji – posljednji će biti okončan malo kasnije, 1999., intervencijom NATO-a na Kosovu – dolazila zagrebačka Cibona na utakmicu protiv Partizana.
U jednom od taksija koji je vozio prema dvorani Pionir ili od nje, danas to nije nimalo važno, u kojem su se na retrovizoru ljuljali križ i slika nekog četničkog vojvode iz onoga rata, Drugog svjetskog, svirao je i pjevao - Oliver Dragojević. Prije nego što će čuti stihove pjesme “Podsjeti me što to biješe ljubav”, taksist je mijenjao stanice kao i brzine.
Dvanaest godina poslije Robert Prosinečki je postao trener Crvene zvezde, a jedan navijač tog kluba je, komentirajući činjenicu da će “Hrvat voditi najveći srpski klub”, rekao: “On nije Hrvat. On je Robert Prosinečki”.
E isto tako, u zimu 1998., s radija ispod slike četničkog vojvode nije pjevao ni Splićanin, ni Dalmatinac, ni Hrvat, ni bivša, velika zvijezda jugoslavenske scene, nego samo - Oliver Dragojević. Jedan od onih malo što im je ime značilo više od nacije, bilo da se gleda iz njihova kuta ili s druge strane nišana.
Tih prvih godina nakon što je izbio mir, u Beogradu su, možda, a i to u dubokoj ilegali, koncert mogli imati KUD Idijoti i dva-tri alternativna banda poznata užoj obitelji. I Oliver Dragojević. On je, eto, baš te 1998. mogao reći kad, gdje i koliko želi svirati, pa sam u ugovor unijeti iznos honorara. Ista je ponuda vrijedila sve do prije godinu dana, kad je otišao po lijek za bronhitis, a dobio dijagnozu - karcinom pluća.
Jednom je, u ono vrijeme kad se govorilo svašta, Oliver Dragojević rekao kako nikad više neće nastupati u glavnom gradu Srbije. Danas i ta, kao i bezbroj tuđih, gorih i glupljih izjava, zvuči kao nešto što je najbolje bilo ne izgovoriti. Danas, kao i prije osam, dvanaest ili petnaest godina, ni ta, kao i silne tuđe, gore i gluplje izjave, ne zvuči kao nešto vrijedno pamćenja ili ljutnje. Samo što Oliver Dragojević zbilja nikad više nije otišao u Beograd. Bolest s tim nema nikakve veze - da je zdrav kao 2015., da upravo sjedi u Vela Luci, pije kavu i puši, ma da je na brodu i na ribama ili da ima nekog posla oko Prokurativa, opet ne bi bilo mogućnosti da ode u Beograd, kaže gdje će, kad, koliko i za koji iznos nastupiti. Njegovo je “nikada više” ostalo upravo to - nikada više.
Ispalo je, na kraju, da je ovdje sve samo prokleti trend: i jugoslavenstvo i hrvatstvo i evo ovo, sadašnje, bilo - prošlo, najbolje da se zaboravi, okrene budućnosti i zajedno zapjeva jedna koju svi znamo.
Ništa Oliver Dragojević nije nosio kao značku i sve bi mu se, da jeste, oprostilo. Opraštalo se i više gorima od njega, gorima na svaki način i u svako vrijeme. Da je on otpjevao pjesmu o Titu, nju bi i Jovanka voljela. Da je, kad je došlo vrijeme u kojem se jučer mijenjalo što prije, na minut stao pored Franje Tuđmana, od sreće bi se i Gojko Šušak nasmijao. Da je, malo kasnije, Marakanom odjeknulo “Sve nježne riječi svijeta sačuvao sam za te...”, stadion Zvezde bi se od suza pretvorio u vještačko jezero.
>>>>Cijeli tekst pročitajte u tjedniku Express