Seine se 8. listopada vraćaju pred zagrebačku publiku, ovoga puta s četvrtim studijskim albumom „Vreva“. Nakon intenzivne ljetne turneje bend stiže u Vintage Industrial Bar, gdje će odsvirati gotovo cijelo novo izdanje, ali i pokazati koliko se njihov zvuk promijenio od vremena prvijenca „Sno Sna“.
Put od ranih dana do Seine kakav danas izlazi na pozornicu bio je poprilično dug. Bend se tijekom godina odmaknuo od izraženijeg gitarskog punka i približio elektronici, no frontmen Ivan Ščapec smatra da pritom nisu izgubili ono što ih je definiralo na početku.
– Ovaj Seine je možda više nagnuo ka elektronici, a manje gitarskom punku. Ali mislim da nismo ništa izgubili, samo dobili kroz godine. Em iskustvo, em nam se možda ukus malo izoštrio, em smo se nakon toliko godina svirački slili – govori Ščapec za 24sata.
Promjene se posebno dobro čuju kada se usporede posljednja dva albuma. „Vreva“ je glasnija i gitarski izraženija od prethodnika „Naizust“, no iza toga, objašnjava Ščapec, nije stajala velika unaprijed osmišljena odluka o promjeni smjera. Glazbeni zaokreti za njega nastaju gotovo instinktivno, ovisno o tome što autore u određenom trenutku privlači.
– Zaokret čak i da je svjestan, u smislu da donosiš svjesnu odluku umjesto da se nađeš unutar nečeg iznenadno, čak i takav zaokret po meni dolazi nehotice. Ne možeš mijenjati ono što ti se sviđa. Ti si pasivni igrač, prije objekt nego subjekt. Tako je i s našim albumima, privuku te različite stvari, neovisno o tome što bi ti možda htio, pa se to ogleda i u glazbi – kaže.
Iako naziv „Vreva“ priziva buku, nemir i kretanje, tekstovi ponovno velikim dijelom ulaze u unutarnji svijet. Ščapecu pretvaranje osobnih previranja u pjesme nije posebno teško. Upravo suprotno, stvaranje doživljava kao prirodan oblik komunikacije, prije svega sa samim sobom.
– Pretpostavljam da se zato i bavim ovime. Dolazi mi to prirodno. Imam potrebu komunicirati. Prije svega sa samim sobom, sav moj rad i jest nastao kao dijalog sa samim sobom, a onda tek na red dolazi publika – objašnjava.
Album su najavili singlovi „Iskra“, „Gori 2“, „Veseli se“ i „Plagijat“, a Ščapecu je trenutačno posebno bliska „Postaja“. Zanimljivo je da ni sam nije siguran što se točno nalazi u središtu te pjesme.
– Iskreno, ne znam mnogo više od publike i samog teksta pjesme o čemu se tu zapravo radi. Ali radi mi nešto u čemu se mogu izgubiti. To je ujedno pjesma za koju nisam bio siguran kako će ispasti kad se završi, i ostao sam ugodno iznenađen – kaže.
„Vreva“ je nakon izlaska naišla na vrlo dobre reakcije kritike te se već počela spominjati i u kontekstu najboljih domaćih albuma godine. Ščapecu pohvale gode, ali ne želi im pridavati preveliku važnost.
– Lijepo je kad te netko pohvali, čak i da je crni đavo. Ali na kraju dana takve stvari, nagrade i priznanja, služe kao hrana za ego. A to možda i nije idealno – govori.
Dok rade novu glazbu, kaže, Seine ne razmišljaju previše o publici, kritičarima ni očekivanjima koja dolaze nakon prethodnog albuma. Ono što su već napravili može poslužiti tek kao svojevrsni putokaz prema onome što im se u tom trenutku radi.
– Prošli album eventualno služi kao nekakav mali putokaz, mrvice kruha za Ivicu i Maricu, u smislu: „Ovaj album je bio tih, ali sad mi se zapravo viče i skače“ – dodaje.
A kada se ugase reflektori i bend završi na cesti, razlike među članovima postaju još očitije. Ščapec bi, kaže, mogao praktički živjeti na turneji. Basist Vatrić potpuna mu je suprotnost, dok je bubnjar Mišo zadužen za nepredvidiviji dio života na putu.
– Najbolje u bendu podnosim turneje ja, da mogu, klonirao bih se i ne bih se vraćao kući nikad, imao bih perpetualnu cjeloživotnu turneju ili dok se ne zasitim. Za razliku od mene, basista Vatrić, da ne mora, vjerojatno ne bi ni svirao izvan Zagreba. On je više kućna mačka. A bubnjar Mišo je definitivno agent kaosa u bendu kao netko tko se najviše voli družiti i noćima bditi – opisuje Ščapec.
Seine je krenuo upravo kao njegov kantautorski projekt, no s vremenom je prerastao u trio. Upravo mu je zato pomalo neugodno što se u dijelu recenzija „Vreve“ najveći dio zasluga pripisuje njemu, dok njegovi kolege ostaju u drugom planu.
Činjenica je, kaže, da on u bend donosi pjesme, ali konačni zvuk Seine ne bi postojao bez ostatka postave.
– Radim s genijalcima koji su u mnogim stvarima bolji od mene i Seine nikako ne bi ovako zvučao da nije njih. Što se tiče kontrole, postoje stvari oko kojih inzistiram, jednostavno znam što želim, ali postoji jedan ogroman prostor kad nemam pojma što hoću i kad apsolutno prepuštam kontrolu Miši i Vatriću – govori.
Gotovo desetljeće života s bendom znači i mnogo putovanja, koncerata te ritam koji se teško može nazvati uobičajenim. Ipak, veze i obitelj za Ščapeca ostaju na prvom mjestu, dok se glazba prilagođava ostatku života. Ne smatra da je zbog benda morao podnijeti velike osobne žrtve jer, kako kaže, jednostavno ne može bez stvaranja. Jednu cijenu takvog izbora ipak vrlo jasno vidi.
– Ako pozornije sagledam stvari, velika žrtva koju podnosim je zapravo nekakva materijalna sigurnost. Dok drugi grade kuće, ja pišem pjesme u podrumu. Što reći – kaže.
Upravo će te pjesme 8. listopada ponovno donijeti na pozornicu Vintage Industrial Bara. Zagrebačka publika čut će gotovo cijelu „Vrevu“, uz tek jednu moguću iznimku, a bend priprema i gosta čiji će dolazak te večeri ovisiti o prilično tijesnom rasporedu.
– Imat ćemo najvjerojatnije jednog gosta, ali vrijednog, koji će pokušati iz Lisinskog direktno stići na koncert. Držimo fige da uspije – otkriva Ščapec.
Četiri albuma nakon početka priče Seine još uvijek ima stvari koje želi ostvariti. Ščapec pritom ne govori o velikim dvoranama, nagradama ili brojkama, nego o mjestu prema kojem ga vuče i privatna povezanost. Diplomirao je ruski jezik, pa mu je jedna od velikih želja otići s bendom na rusku turneju.
Trenutačne političke okolnosti takav plan čine neostvarivim, ali želja nije nestala.
– Osobno, sanjam o tome da sviram u Rusiji. Diplomirao sam ruski i vuče me gore. To je trenutačno zbog političkih okolnosti nemoguće, ali to mi je duboka žudnja, napraviti rusku turneju. Jednom kad se svi ovi matori zlikovci presele na gore mjesto – zaključuje Ščapec.