Filmovi su snovi, a Hollywood je tvornica snova. Barem je tako bilo do sinoć kada je na noći Oscara trijumfirao film 'Roma'. Da bi ih sanjali nije bilo potrebno otići čak ni u kino. Iako Oscari, često, promaše u biranju najboljih pa brojni, danas kultni filmovi zlatnom kipiću nisu ni primirisali, u pravilu oni, uz Cannes, Veneciju i Berlin, te Sundance film festival, biraju ono najbolje od najboljeg.
A ove su godine izabrali film nastao daleko od velikih holivudskih studija i ispraznog spektakla koji je Hollywood gramzivo nametnuo kao filmske snove, zaboravljajući da su ljudski snovi sazdani od priča, pravih priča, nekad bajkovitih, nekad tužnih, nekad su ti snovi more, ali uvijek su mogući, uvijek su priča koja ima smisao, koja nam govori nešto o nama samima. Hollywood je to zaboravio, a Amazon, HBO, BBC, ITV i brojne drugi internetski i kablovski kanali i televizije su to shvatili i vratili ljudima prvenstveno kroz serije, a Netflix je snove vratio filmu.
U čemu je tajna 'Rome', djela koje je dobilo nagradu za najbolju režiju, najbolji strani film (ustvari najbolji film na ne-engleskom jeziku), najbolju kinematografiju?
Ako tome pridodamo, ustvari vrlo slične filmove koji su također trijumfirali na Oscarima, 'BlacKKKlansman', najbolji scenarij, te 'Bohemian Rhapsody', najbolji zvuk, najbolja montaža zvuka, najbolja montaža, najbolji glavni glumac, odgovor je vrlo jasan - u priči. U dobro ispričanoj, svima razumljivoj, dragoj, tužnoj, sretnoj, toploj, hladnoj, ljudskoj priči koju sanjamo svaku noć. Iako su ti filmovi biografski i više-manje nastali prema istinitim događajima, to nije tajna njihovih uspjeha, tajne je upravo u dobro ispričanoj priči, to što ona govori istinu, ili neku povijesnu istinu, manje je važno, u umjetnosti je dozvoljeno lagati kako bi se ispričala neka viša i skrivena istina. A svi ovi filmovi to rade.
Netflix je pobijedio Hollywood upravo tamo gdje je Hollywood nekada bio najjači. Uostalom i Alfonso Cuardon, redatelj i scenarist 'Rome', i Peter Farrelly (da, jedan od braće Farrelly koji su snimili 'Glup i gluplji', 'Svi su ludi za Mary', 'Ja, ja i Irena'...) zanat su ispekli na holivudski način, glavni glumci također su zanat ispekli u tvornici snova, no tajna njihove pobjede je u tome što su ispričali jednu običnu, ljudsku, priču, koja je toliko dramatična, toliko topla, toliko puna života i događaja... I takve priče niti jedan spektakl ne može nadmašiti. A Hollywood je nekada najbolje pričao upravo takve priče - bile one spektakularne ili male, znao ih je ispričati, a onda ih se odrekao i filmove u kinima zamijenili su megaspektakli zvukova, boja i specijalnih efekata, koje kada ogoliš od svega toga, čitava priča stala bi u 10 minuta filma, ako i toliko.
No, ni to nije problem, problem je u tome što su se Hollywood i šefovi njegovih studija odvojili od svijeta u zatvoreni otok Excel tablica u kojima se zbrajaju troškovi, prihodi, i u konačnici je brojka koja označava profit jedina važna. Ukratko, kupuju, prodaju, oduzimaju i dodaju. Ni to nije problem. Zaboravili su što prodaju. Prodaju priču, prodaju sadržaj, i ako je ona loša, ako je taj sadržaj ponovljen bezbroj puta na isti način, ako je prazan, ustvari nemaju što prodati.
Zato je Netflix trijumfirao na Oscarima. I 'Roma', kao 'Zelena knjiga', 'Bohemian Rhapsody' i 'BlacKKKlansman' filmovi su solidnih budžeta, ali daleko, jako daleko od budžeta megaspektakala. Ni ne treba im više novca, jer se njihovi filmovi baziraju na ljudskoj priči, na emocijama i na važnim temama koje nisu demagoški i jeftino gurnute u prvi plan, već su tu negdje u pozadini, kao što su veliki povijesni događaji uvijek u pozadini naših života i ne vidimo njihovo značenje dok priča ne bude ispričana do kraja. Svi ovi filmovi pokazali su da je kreativnost, priča, pošten odnos prema publici koju se ne tretira kao infantilne razmažene egoiste, već kao ljude s pameću i osjećajima, važniji od svakog, pa i najvećeg budžeta.
Uostalom jedan od najboljih filmova u 2018. godini je danski film 'The Guilty', događa se u telefonskoj centrali policijske stanice, u njemu glumi niti deset glumaca, a napetiji je i dramatičniji od svih ovogodišnjih megaspektakala. Novac i veliki budžeti su odlična stvar za film, ali jednostavno nisu presudni, i šefovi hollywoodskih studija to bi morali shvatiti, ako žele da Hollywood ostane tvornica snova, a ne štanceraj bezvrijedne robe.
Šamarčina koju je Netflix opalio velikim studijima, sigurno boli. I to nije prvi puta da se Hollywood našao u krizi, prvenstveno stvaralačkoj (i svaki puta uzrokovanoj nepojmljivom gramzivošću). I svaki puta je našao izlaz. Vraćajući se svojim starim vrijednostima - pričanju snova. Hoće li mu to i sada uspjeti? Ne znam, nije ni važno, jer i drugi znaju pričati snove.