Ove godine na 27. Sarajevo Film Festival dolazi slavni redatelj Wim Wenders (75). Na festivalu će odati počast redatelju u znak priznanja za izuzetan doprinos filmskoj umjetnosti. Također, uručit će mu nagradu Počasno Srce Sarajeva, dok će u sklopu programa “Tribute to” biti prikazana retrospektiva njegovih odabranih filmova.
- Presretni smo što možemo odati priznanje jednoj od središnjih ličnosti svjetske kinematografije. Svojim radom na području vizualnih umjetnosti, kao izvanredan filmski autor i fotograf, Wim Wenders publici uvijek donosi nezaboravne priče i emocije - rekao je direktor Festivala Mirsad Purivatra.
Wenders će održati Masterclass, a na festivalu će organizirati i posebnu projekciju novorestaurirane verzije njegova filma “Hotel od milijun dolara”, koji je 2000. osvojio Srebrnog medvjeda na Berlinskom festivalu. Wenders se vraća na Sarajevo Film Festival deset godina nakon prvog posjeta, kad je 2011. predstavio revolucionarno 3D filmsko ostvarenje “Pina”, dugometražni dokumentarni hommage legendarnoj koreografkinji Pini Bausch (1940.-2009.), nominiran za Oscara. Wim Wenders rođen je 1945. u Düsseldorfu, ali ga nikad nije držalo mjesto.
Najprije je želio postati liječnik, kao i njegov otac, no ubrzo je napustio studij, da bi upisao filozofiju. Ni taj studij ga nije oduševio, pa se zaputio u Pariz na studij slikarstva. Nije prošao, ali je zato neko vrijeme radio kao graver kod jednog od vodećih njemačko-francuskih slikara Johnnyja Friedlaendera. Svaki slobodni trenutak u Parizu provodio bi u kinoteci gledajući i po pet filmova na dan. Kad se 1967. godine vratio u Njemačku, upisao se na tek osnovani studij za televiziju i film.
U jednom razgovoru s Laurentom Tirardom, autorom knjige “Filmske lekcije”, mnogo godina kasnije, kad je već bio slavan i kad je predavao na istoj Akademiji na kojoj je diplomirao, Wenders mu je rekao:
- Mislim da postoje dva odlična načina da se nauči režija. Jedan je snimanje filmova, a drugi je pisanje kritika. Pisanje vas prisili da temeljito analizirate i konkretno objasnite drugima, ali i sebi, zašto neki film funkcionira a drugi ne. Na teorijskim kolegijima na Akademiji nisam naučio mnogo jer nam je profesor objašnjavao što treba vidjeti, a to iskrivljava proces razumijevanja.
Ukratko - Wendersova znatiželja i težnja da iskustva stječe sam iz prve ruke odveli su ga tamo gdje će ga pamtiti povijest filma, a to je sam vrh svjetske kinematografije. Filmom “Paris, Texas” iz 1984. godine prvi je put prekršio tradicionalna pravila filmskog pripovijedanja, ali je oduševio i publiku i kritiku te za njega dobio Zlatnu palmu.
“Nebo nad Berlinom” iz 1987. godine još je jedno remek-djelo ovoga genija za koje je opet u Cannesu dobio nagradu za najbolju režiju. Podjednaki uspjeh postigao je i s dokumentarcima, među kojima je pravi dragulj “Buena Vista Social Club” iz 1999. Desetak godina kasnije otići će korak dalje s “Pinom”.
Uz sve to, Wenders je veliki zaljubljenik u fotografiju, a kao mladić proputovao je uzduž i poprijeko cijelu Ameriku, zaluđen knjigama i westernima, da bi razbio mit o čarobnom Zapadu. Ali priznao je da se kao fotograf osjeća umjetnikom, dok se kao filmski redatelj više osjeća kao obrtnik.
- Kao redatelj i producent većinu vremena provodim baveći se prozaičnim stvarima - financijama, knjigovodstvom, ugovorima, budžetima, a s obzirom na to da je to timski rad, ponekad se osjećam i kao turistički vodič, psiholog... Nije da žalim, nemojte me krivo shvatiti. No fotografi se ne moraju toliko baviti svjetovnim stvarima. S fotoaparatom u ruci sam odgovoran samo sebi - rekao je. Na pitanje koje je pogreške napravio u svom radu, kaže:
- Ima ih mnogo i čini mi se da sam ih sve napravio. No rekao bih da je najveća zabluda da se treba pokazati sve što se želi ispričati. Primjer - nasilje za koje nitko ne uspijeva pronaći alternativu, pa se sve pokazuje. A film je najsnažniji upravo onda kad ne pokazuje ono što nastoji evocirati.