Avie Lester (46) prvi je tamnoputi igrač u povijesti splitske košarke, a s Popom ‘84, kako se klub zvao u sezoni 1990/’91, osvojio je treći uzastopni naslov prvaka Europe. Popularnog Antu Lustera, kako su ga Splićani prozvali, pronašli smo u Raleighu u Sjevernoj Carolini, gdje radi kao trener u školi košarke. 

- Ponosan sam na taj nadimak, bio je to znak da su me Splićani prihvatili - obradovao se Lester pozivu iz Splita, o kojem prije dolaska nije znao baš ništa. 

Još žalim što zbog propisa nisam smio igrati u Jugoligi nego samo u Kupu prvaka, bio je pojačanje samo za Europu

- Iz enciklopedije sam naučio osnovno, bilo mi je lakše kad sam saznao da je Split na moru te da se u Jugoslaviji igra dobra košarka jer su Dražena Petrovića i Dina Rađu tražili NBA klubovi. Želio sam se dokazati nakon koledža, a dvostruki europski prvak bio je prava prilika. 

Isprva se teško snalazio u novoj sredini.

- Nisam poznavao jezik, ljude, navike... Bio sam usamljen dok nisam počeo izlaziti sa suigračima. Već do Božića upoznao sam dosta ljudi, pa sam i sam izlazio. Split je prekrasan u svakom pogledu, prvi put sam gledao vaterpolo, rukomet... Izlazio sam s rukometašicom, koju sam zbog jakog šuta zvao The Big Gun. I danas se sjećam nekih izraza poput ‘dobar dan’, ‘hvala’, znam brojeve...

Bio sam uzbuđen zbog odlaska u inozemstvo, zbog nastupa u Kupu prvaka..., POP 84 mu je bio prvi klub izvan SAD-a

Lester je živio u hotelu Split. 

- Iznenadio sam se velikim brojem TV-programa na engleskom, no nisam shvaćao zašto u sobi nema hladnjaka. Sjajno su se brinuli o meni, sobarica bi mi nosila hranu kad sam bio umoran ili bolestan.

Osvajanje trećeg naslova diglo je cijeli grad na noge. 

- Na koledžu sam bio blizu naslova, no nisam uspio. Zato mi je ovaj sa Splitom još i draži. Bilo je to ostvarenje snova, a ja sam bio presretan jer sam dao velik doprinos u finalu protiv Barcelone. Nakon povratka svi su otišli na proslavu u klub Paganini, gdje smo na stolovima plesali do jutra. 

Bilo je i bračnih ponuda za Antu. 

- Gostovali smo u TV-emisiji i uživo odgovarali na pitanja gledatelja. Javila se starija gospođa i ponudila mi da oženim njenu unuku, samo da ostanem u Splitu. Tijekom te godine imao sam samo jednu neugodnu situaciju. Dobio sam limenku piva u glavu jer sam izašao s jednom curom u grad. Čovjek je bio pijan, valjda mu se to nije svidjelo. Pobjesnio sam, no sve se brzo smirilo. 

Iako se bližio rat, Ante nije znao ništa o tome. 

- Prije dolaska sam mislio kako je Hrvatska poput Kalifornije, nisam znao da želite neovisnost. Bilo je očito da jugoslavenske vlasti nisu bile sretne što se hrvatske zastave vijore posvuda u Splitu i Zagrebu, o tome su mi pričali i suigrači, no nisam puno razumio. Imali smo Hrvata i Srba u momčadi i često sam se pitao je li se i njima dogodilo ono što i Vladi Divcu i Draženu Petroviću u filmu ‘Nekoć braća’. 

Moj sin Avie III. (8) odličan je šuter, a kći Imani (9) jedna od najboljih igračica u državi, od šestero djece, dvoje igra košarku

Iz Splita je otišao tužan. 

- Bilo mi je žao otići, no još više mi je bilo žao što me sljedeće godine nisu zvali natrag. Poslije sam u Francuskoj i Belgiji pratio što se događalo s klubom. Nemam kontakta ni s kim iz tih vremena, no volio bih da se dogovori neko okupljanje, da opet vidim suigrače, posjetim neka mjesta na koja sam izlazio, na koncu, da vidim i neke mlade igrače, kojima bih mogao pokazati neke stvari. Često se sjetim Splita, pa odem do sobe, izvadim iz ormara dres koji sam sačuvao za uspomenu...