Tek mu je 20 godina, ali iza sebe već ima brojna odličja. Prije godinu dana bio je zlatni u Mersinu, a sada je postao europski doprvak. Ova velika nada hrvatske gimnastike je Aurel Benović iz Osijeka, koji od malih nogu trenira gimnastiku u Gimnastičkom društvu Osijek Žito.
Iako je briljirao i kao kadet, u seniorsku je konkurenciju ušao prošle godine i odmah dokazao svoju vrhunsku kvalitetu. Osvojio je broncu na Svjetskom kupu u Kopru te prvo zlato u svojoj međunarodnoj karijeri na Svjetskom kupu u Mersinu 2019. godine.
Zadnji puta je nastupio u Bakuu prošle godine, a potom je imao problema s ozlijedom leđa pa mu je stanka nastala zbog pandemije Covida dobro došla da se oporavi i vrati pripremama.
Odlučio je usavršiti i preskok, koji je trenirao do svoje 11. godine, a sada mu se ponovo vratio. U posljednjem danu 34. Europskog prvenstva u Mersinu gledateljima i sucima priredio je pravu gimnastičku senzaciju i osvojio srebro.
- Iskreno, nisam još ni svjestan što se zapravo događa. Moram prespavati da sredim dojmove. Sve u svemu, medalja je oko vrata, a upravo ova za mene ima posebno značenje i vrijednost. Nadam se i želja mi je ostati konstanta i biti u borbi za finale i medalje na svim velikim natjecanjima u budućnosti. I da, naravno, konkuriram najboljim parterašima svijeta i Europe - rekao nam je Aurel nekoliko sati nakon proglašenja najboljih.
Prima čestitke iz cijele Hrvatske, posebno iz svog Osijeka, a osobito su njime ponosni i već etablirani osječki atletičari Robert Seligman i Tomislav Marković.
Benović ne krije da je natjecanje rame uz rame sa svjetskim imenima bio izazov.
- Samopouzdanje je najbitnije, a toga mi ovih dana, posebno danas, nije manjkalo. Znao sam da to mogu pa je i ovo srebro vjerojatno rezultat toga - dodaje.
No, u svom srcu Aurel zna kome je posvetio ovu svoju medalju.
- Posvetio sam je svojoj djevojci Dori, s kojom živim već godinu i pol dana. Ona je moja velika podrška, stalno je sa mnom, bodri me, uz mene je i u dobrim i u teškim trenutcima, usponima i padovima. Dok sam bio ozlijeđen, hrabrila me. Kada mi se ne da ustati i ići trenirati, gura me, potiče, budi ujutro. To mi sve jako puno znači - priznaje Aurel, dodajući kako, naravno, medalju jednako zaslužuju i njegova mama Blaženka i ostatak obitelj, kao i njegovi treneri Vladimir Mađarević i Boris Čulin.
- Da nema trenera, prijatelja u klubu, koji su mi motivacija i podrška, ne bi bilo ni mene - priznaje.
Benović je trenirati počeo rano. U početku mu je to bila igra, ali talent ga je sve više tjerao na obvezu. Istovremeno je pohađao ugostiteljsko-turističku školu. Bilo je trenutaka kada su ga društvo i izlasci više privlačili od svakodnevnih napornih treninga.
- Mama nije dala da prestanem, iako su ta odricanja bila ponekad i prevelika. Želio sam ići van s prijateljima, ali bih nakon treninga obično za to bio preumoran. Ona me uvjeravala da se talent ne smije odbaciti i da ga imam s razlogom. Sad sam na tome zahvalan - dodaje Aurel.
U Osijek se vraća u ponedjeljak navečer, gdje će ga dočekati i djevojka Dora koja ga, na žalost oboje, nije mogla pratiti u Mersin.