Dok sam još bio terenac i najmanje pet puta godišnje putovao u Split, navijači Hajduka mi rekoše da bi Rapaiću najpametnije bilo odseliti se. Ili bar ne izlaziti iz kuće, jer svaki put mu od kuće do Poljuda izbiju 2000 eura iz džepa. Pitaju ga da posudi, a on ne zna reći “ne”.

Što Gibonni kaže, da bi te Split priznao, moraš dokazati da ti je bar do nečeg u životu stalo više nego do para. Taj test je Rapaić položio, tako da u fajtu s klubom, ne znajući sve podatke, doslovce na neviđeno - vjerujem Mikiju Rapaiću.

Pričali su mi Splićani i da Hajdukova dječja i juniorska škola godinama imaju dvije ekipe. Nečijih i ničijih sinova. A da su ničiji sinovi bolji, ali ih nema tko pogurati. Ne možeš protiv favoriziranja nečijih sinova da se na glavu postaviš. Opet na neviđeno, daleko od terena, pouzdajući se samo u nekoliko sati intervjuiranja Rapaića, rekao bih da, ako se ikome može vjerovati da nije zaluđeni nogometni otac, njemu se može vjerovati da može nepristrano ocijeniti čak i vlastitog sina.

Kaže li Miki da mali može postati igrač, a valjda je to onda to. Nije ni pitanje Beare, kojemu su njemački klubovi za koje je igrao slali pozivnice za sve proslave i čestitali mu rođendane. Tako veliki klubovi rade. Hoću reći, veliki klub možeš biti i ako si trećeligaš. Ovo s Rapaićevim malim je pitanje poštovanja klupske legende koja se i ne grebe o Hajduk. Ma čak i da je Rapaić senior nešto zabrljao, ponekad u ime svega što je bio, a i što jest, progutaš.

Stara garda nekad ne razumije da i za njih vrijede pravila biznisa. Ponuda i potražnja, profit ili gubitak. No češće mlađarija ne razumije da ne možeš baš sve trpati u tablice. Pogotovo ne u biznisu koji je sav od emocija. Je malo paradoksalno, ali jednostavno je tako, ekipa hladnih ko led mlati pare na – emocijama masa. Zato je, što god bilo s Rapaićem, trebalo drukčije odigrati. Da bude dobro i za tradiciju, svetinju, i za bešćutne ekonomske tablice. Hajduk u ovom fajtu ne može mnogo dobiti, a gubici mogu biti preveliki.