Kada je Dagur Sigurdsson preuzeo hrvatsku reprezentaciju, mnogi su bili skeptični oko angažmana prvog stranca u povijesti koji itekako košta, a te dvojbe oko njega dodatno su se produbile nakon što je Hrvatska na Olimpijskim igrama ispala već u prvom krugu. Neki su smatrali da je HRS bacio novac u vjetar, ali u savezu su mu dali podršku jer su bili svjesni da je hrvatski rukomet godinama u padu i da se napredak ne može napraviti u nekoliko mjeseci.
Potom je došlo prošlogodišnje Svjetsko prvenstvo. Hrvatska je bila daleko od favorita za medalju, ali je napravila čudo na krilima sjajne podrške u zagrebačkoj Areni i dogurala do finala gdje je osvojila srebro. Da taj turnir nije bio iznimka, pokazalo je Europsko prvenstvo na kojem smo dogurali do polufinala i drugu godinu zaredom borit ćemo se za medalju. Na koju smo, do Sigurdssonova dolaska, čekali pet godina.
Nije samo vratio pobjednički mentalitet u našu reprezentaciju i uvjerio igrače da imaju kvalitetu za velike stvari. Donio je mirnoću i stabilnost u ključnim trenucima, njegova islandska hladnokrvnost često je znala presuditi. Kakav je tip osobe, pokazao je na svojoj prvoj utakmici na klupi reprezentacije kada je tijekom intoniranja Lijepe Naše stavio ruku na prsa. Nije to bilo zbog ulizivanja hrvatskom narodu ili neke patetike, to je bilo iz poštovanja prema državi u kojoj radi i zarađuje kruh, jako cijeni naš narod, ponos, prkos, karakter i emocije. Toliko se prilagodio, toliko ga je zavolio hrvatski narod, da već osjeća kao da je to njegova domovina. I zbog toga, kada nanose nepravdu Hrvatskoj, on će biti prvi koji će stati u obranu i podignuti glas.
Žestoko je, s razlogom, opleo po Europskom rukometnoj organizaciji (EHF) nakon sramotnog odnosa prema hrvatskoj reprezentaciji tijekom Europskog prvenstva. Zar nije skandalozno da svjetski viceprvak svijeta dan uoči polufinala EP-a pet sati autobusom putuje do hotela nakon što je odigrao dvije utakmice u dva dana, a potom ih, bez ikakvog obrazloženja, smjeste u hotel u Silkeborgu, koji je udaljen 40 km vožnje od Herninga, gdje se igra završnica prvenstva i gdje su smještene sve ostale reprezentacije?!
Igrači su se cijeli turnir žalili na zgusnuti raspored i ubitačni ritam, na čak sedam utakmica u 12 dana, no nitko ih nije želio čuti. Ipak, kako svima, tako i nama, pa su odlučili trpjeti, ali ovo je bila kap koja je prelila čašu. No, zar ne bi bilo normalno da su čelnici HRS-a bili ti koji će stati u obranu naših rukometaša i izboriti se za bolje uvjete? Ili se jednostavno boje reagirati, ne želeći se zamjeriti glavešinama iz EHF-a koji već godinama svojim nelogičnim odlukama uništavaju ovaj sport.
Sigurdsson je miran i hladnokrvan, kako i priliči domovini u kojoj je rođen, ali strašno mrzi nepravdu i nepoštovanje. Neće šutjeti, makar šute i oni koji bi trebali podignuti glas. Odlučio je ukazati na nepravdu i zaštiti naše rukometaše, pa makar i pod cijenu kazne.
Nije samo fantastičan rukometni stručnjak i klasa, što je pokazao rezultatima, već je i veliki gospodin. Dagure, ili bolje rečeno, Davore, hvala ti, zaslužio si naklon cijele nacije!