"Gadite mi se jadnici neostvareni koji nikad u životu niste ništa napravili", napisao je Dino Rađa na svom profilu na društvenim mrežama i izazvao pravu buru među ljubiteljima sporta, poglavito košarke, i to ne samo u Splitu, nego i puno šire od granica Hrvatske, među svima koji su voljeli ili barem poštovali trostrukog uzastopnog prvaka Europe - splitsku Jugoplastiku.
Svi su redom bili zgroženi brisanjem murala posvećenog Rađinom nekadašnjem klubu koji su nacrtali stanari Dominisove ulice u staroj gradskoj jezgri Splita. I sve je, kako to obično biva u gradu pod Marjanom, dignuto na 'entu potenciju'', pogotovo nakon što se u cijelu priču uključila politika. Jer bez politike u Splitu ne može proći ništa, pa tako ni ovaj slučaj.
A stvar je poprilično jednostavna da ne može biti jednostavnija. Iako se Split s pravom dičio titulom najsportskijeg grada na svitu, iako je čak 77 splitskih sportaša osvojio 96 olimpijskih medalja u 11 sportova, da ne nabrajamo europska i svjetska odličja, kao i klupske naslove prvaka Europe, sport je u gradu pod Marjanom odavno bačen na margine, i bez obzira tko je obnašao vlast u gradu, financiranje sporta mjerilo se u promilima gradskog proračuna, u razini statističke pogreške. O statusu i priznanjima zaslužnim sportašima da ne govorimo.
U Splitu ne postoji ni ulica, ni trg, ni borilište nazvano po zaslužnim sportašima, tek brončane ploče na Zapadnoj obali, koje malo tko i primijeti, podsjećaju na slavnu sportsku prošlost ovoga grada. A velikani splitskog sporta, među njima i košarkaši Jugoplastike, proslavili su Split puno više od političara koji o svemu odlučuju. I kad zbog svega navedenog građani sami odluče nešto napraviti, umiješaju se raznorazni dušobrižnici i navodni zaštitnici kulturne baštine, isti oni koji su gluhi i slijepi na sve što se događa u toj istoj gradskoj jezgri. Koji ne vide i ne brišu neprimjerene simbole i uvredljive poruke, koji ne sankcioniraju teror koji preostali stanari gradske jezgre trpe zbog buke i nelegalnog korištenja javnih gradskih površina u poslovne svrhe, koji na koncu nisu osigurali ni osnovnu infrastrukturu ljudima koji u Palači žive.
Očito je puno lakše prebrisati jedan grafit, nego se baviti ozbiljnim problemima. A pitanje splitskog sporta je i te kako ozbiljan problem kojim se nitko ne bavi. Niti se sport adekvatno financira, niti mu se osiguravaju adekvatna borilišta, a većina ih datira iz vremena Mediteranskih igara još od prije 40 godina. Jedini ozbiljniji objekt koji je izgrađen u novije vrijeme, Spaladium Arena, bolje da nije ni izgrađen. Umjesto da služi sportu i bude novo mjesto okupljanja, onako nedovršena, okovana hrđom i močvarom postala je ruglo i teret gradskom proračunu. A sa sportom ima veze jedva jednom godišnje. Zbog toga bi je trebalo zvati gradskom, a ne sportskom dvoranom, jer se u njoj i onako odvija 60 posto glazbenog i 30 posto sajamskog programa, sporta gotovo pa da i nema.
Brojni Splićani koji su digli svoj glas nakon uklanjanja murala posvećenom Jugoplastici najbolja su potvrda koliko je građanima stalo do sportske povijesti ovoga grada, kao i koliko političarima nije stalo, osim kad se treba slikati s nekim novim medaljonošom uoči izbora. Čak i ako su u pravu da mural nije smio biti nacrtan na zidovima zaštićene gradske jezgre, trebali su to učiniti puno pametnije, a ne preko leđa jednog od najvećih simbola ovoga grada. Jer da su se gradske vlasti, bez obzira kojoj političkoj opciji pripadale, na vrijeme zahvalile najvećim sportašima i klubovima ovoga grada, ne bi to radili pojedinci i do cijele ove zbrke ne bi ni došlo.
A koliko je gradske oce, opet naglašavan, svih političkih opcija koje su vladale i vladaju gradom, briga za sport, najbolje oslikava stanje u kome se nalaze klubovi. Hajduka spašavaju navijači, košarkaški klub tavori u drugoj regionalnoj ligu, od tri velika vaterpolo kluba jedino se Jadran drži iznad vode, i to prvenstveno zbog svojih bivših igrača koji su ga oživjeli, rukomet praktično ne postoji, kao ni odbojka, tenis..., O uvjetima u kojima rade atletičari, gimnastičari, plivači... da i ne govorimo.
Nekad je Split bio grad upisan krupnim slovima na europskoj karti sporta, danas to više nije, i kako stoje stvari dugo neće ni biti. Košarkaška, nogometna, vaterpolo... Europa više ne navraća u Split, a za to nisu krivi samo sportaši, nego prije svih političari svih boja i pripadnosti, kojima je važnije brinuti o stranačkim uhljebima, nego o financiranju sporta. Pa kad je već tako, kad ne znaju bolje, neka nam barem ne diraju uspomene. Njih nam i onako ne mogu izbrisati.