Danas sam odigrao zadnju utakmicu za Hrvatsku, želim se zahvaliti cijeloj obitelji koja je ovih godina bila uz mene i veliki poticaj, ali mislim da više nisam u stanju dati 300 posto za Hrvatsku i najpoštenije je da kažem" zbogom" dok je vrijeme. Hvala svima na ovih 12 godina!
POGLEDAJTE VIDEO: Okupila se generacija iz Atlante
Tako je, emotivno i teškog srca, iz Ivana Čupića izašlo prije gotovo tri godine, u siječnju 2018. godine, nakon završne pobjede protiv Češke i onog tužnog petog mjesta koje smo osvojili na domaćem Euru kojem smo sve podredili. I nakon kojeg više nismo vidjeli ni Alilovića, Kopljara, Gojuna... Ni Vorija koji je ionako odmah završio karijeru.
Čupko je imao tek 31 godinu, realno, bilo je rano za oproštaj, puno prerano, ali dok ovi drugi nisu izdržali kritike, ali i neke druge kriterije, on je iz osobnih razloga odlučio prelomiti. Međutim, sada je sve opet na mjestu i zadovoljni te problema lišeni Metkovčanin opet je Červarov adut. Prvo za Europski kup u studenom, ali s 34 nije tu opet zbog takvih stvari, već za one veće koje čekaju u siječnju.
- Morao sam prelomiti negdje jednostavno jer sam prve godine u Skoplju bio sam bez obitelji i to me iscrpilo. Reprezentacija mi znači puno i kad igram, ili sam u euforiji ili u depresiji, ne mogu naći ravnotežu kao u klubu. Rekao sam sebi da nema smisla da nekome uzimam mjesto ako nisam 100 posto unutra. Shvatio sam da više ne mogu biti na dva mjesta u isto vrijeme i morao sam od nečega odustati. No sada mislim da mi nešto nedostaje. Nedostaje mi Hrvatska, dres - govorio je prije nekoliko mjeseci kada je najavio želju za povratkom.
A motiv je jednostavan i čist. Zove se - zlato.
- Želim osvojiti zlatnu medalju s Hrvatskom. Imam deset medalja, ali ne i zlato i neću moći reći da mi je karijera za pet ako ne osvojim to zlato. Želim igrati barem još dvije-tri godine. Nadam se da ću moći i više. Prije pet godina mislio sam da ću do s 34-35 godina završiti karijeru, osobito s mojim problemima s koljenima. Ipak, u zadnje vrijeme osjećam se odlično.
I eto Čupka natrag u novoj misiji. Je li potreban? Jest. I dalje je uz Zlatka Horvata, koji je tražio i dobio slobodno, naše najbolje desno krilo na kojem se nisu nametnuli ni Božić-Pavletić ni Matanović, koji su si i konkurencija u Zagrebu, dok se mladi Mileta probija kroz Nexe. A ako se volimo voditi da za reprezentaciju moraju igrati najbolji, onda je ovo samo čista logika.
Čupko i dalje traje na najvišoj razini, možda mu brzina više nije adut kao prije, ali ima veliko iskustvo, koje već u Vardaru lagano nameće i trenerskim savjetima. I to iskustvo, na koje se uvijek vežemo, možda nam je zamanjkalo, primjerice, protiv Španjolaca u finalu Eura.
Nije Čupić jedini kojeg je Červar vratio za nove akcije jer je ranije vraćao i Vorija i Alilovića, ali jest svakako najmanje očekivan jer je i, unatoč odaslanim željama, i Čupka sve iznenadilo. I njegov povratak malo je gurnuo u stranu Ivana Pešića, koji iz kruga nije trebao ispasti, ali okolnosti su bile takve. Malo njegove, malo reprezentativne, a koje je opet prihvatio i Manuel Štrlek...