Ništa se nije promijenilo, dogovor je isti. Dakle, ja ću voditi reprezentaciju do kraja Olimpijskih igara iduće godine.
Naglasio nam je to izbornik hrvatskih rukometaša Lino Červar (68) na okupljanju uoči kvalifikacijskih utakmica za EP protiv Srbije. Svi su mu igrači prilazili, pitali “Kako ste, šefe?” i izljubili ga. Hrvatska je ostala bez Luke Cindrića i Zlatka Horvata, ali Srbi ne bi trebali biti prevelika prijetnja.
- Srbija? Opasna je i mlada momčad, izbornik Peruničić nekad je bio ponajbolji igrač na svijetu i sigurno će svojim iskustvom jako pomoći ovoj mladoj reprezentaciji. Mi smo oslabljeni, oni će sigurno biti jako napaljeni na nas u Beogradu. Moramo biti hrabri i odlučni. Oni su nezasluženo izgubili u Švicarskoj, sad se moraju vaditi na nama, a ja sam uvjeren kako ćemo mi, unatoč svim problemima, biti pravi. Želim s Hrvatskom napraviti dobar rezultat na Euru, izboriti Olimpijske igre i onda se u Tokiju na pravi način oprostiti od klupe reprezentacije.
Želio je da se susret igra u Zadru jer ima lijepe uspomene na 2008., kad su “kauboji” u Zadru izborili OI. A u stožeru je Davora Dominikovića zbog obveza s juniorskom reprezentacijom zamijenio Silvio Ivandija.
- Odlučio sam i stožer pojačati Miljenkom Rakom, koji će biti zadužen za kondicijsku pripremu. On je jedan od najboljih trenera na ovim prostorima, a vraća se u reprezentaciju nakon 15 godina. S nama je u Ateni 2004. osvojio zlatnu medalju.
Červar po kriterijima HOO-a više nije vrhunski trener nego (samo) vrsni. Uz Antu Kostelića, najzvučnije je ime koje je izgubilo taj status.
- Gips Kostelić izgubio status vrhunskog trenera? To je strašno! Pa u Americi, kad se na nekoj utakmici nekog od njihovih najvećih sportova pojave olimpijski pobjednik, neki političar ili glumac, svi u dvorani prvo pozdravljaju olimpijskog pobjednika. Sport mora biti ogledalo društva, a nama je donio toliko radosti. Nije mi jasno da onda odjednom ljudi poput Ante Kostelića i mene ne mogu više imati status vrhunskog trenera. Iskreno, ja i ne znam u kakvom sam statusu, ali moramo čuvati naše trenere i sportaše. Pa vidite sve Kostelićeve uspjehe, Rudićeve, moje, uspjehe Ivice Tucka i Zlatka Dalića...
Osim rukometnih bitki, vodi(o je) one životne, supruga Klaudija teško je oboljela prije pola godine.
- Suprugino zdravlje? Hvala Bogu, ide nabolje. Shvatite me, ne bih baš puno pričao o tome.
Nedavno je postao predsjednik Udruge hrvatskih rukometnih trenera.
- Imamo sedam regija i cilj je da poboljšamo suradnju kad je rukomet u pitanju. Mi smo rukometna velesila i to moramo ostati. Pa vidite i sami koliko se pomladila reprezentacija. Vjerujte mi, bit ćemo dobri i jaki u budućnosti.
Rastužuje ga odlazak u mirovinu Nikole Karabatića.
- Šteta za rukomet što on više neće igrati za Francusku. Genijalan igrač, koji je uvijek prema Hrvatskoj imao puno poštovanja. I kad je naše rivalstvo bilo na vrhuncu, nikad nije rekao nijednu lošu riječ o nama. Uvijek smo se prije i poslije utakmica izgrlili i on je uvijek imao puno respekta prema Hrvatskoj, čak i u onim velikim finalima, kad su tenzije bile jake. Sjećam se da mi je u Austriji 2010. njegov pokojni otac, koji je bio rukometni golman, rekao da je oduševljen kakvim žarom naši rukometaši igraju za svoju državu. Sličnog je razmišljanja bio i Nikola. Njemu je, nakon Francuske, uvijek bilo zanimljivo vidjeti kako Hrvatska igra i doista, uvijek kad je mogao, hvalio bi i mene i našu reprezentaciju.