Trebala je to biti divna večer, noć kad je Nenad Bjelica trebao postati Branko Zebec, tvorac veličanstvene serije iz šezdesetsedme. Trebala je i nedostajalo je svega dvadesetak minuta.
Herojski se Dinamo branio 70 minuta, išli su glavom na kopačku, no braniti se 90 minuta, odnosno očekivati da vam Benfica, jedna od najefikasnijih momčadi u Europi, u dvije utakmice neće zabiti gol, ipak je utopistički.
Trebala je to biti romantična večer, noć u kojoj novac ne igra ulogu, u kojoj momčad, koja samo od prodaje dresova zaradi 200 milijuna eura, pruža ruku sirotinji koju do jučer nije htjela pogledati. Ni pozdraviti. Nažalost, nije.
Formula prolaska bila je jasna kao dan. Dinamo je morao zabiti gol. Morao, jer samo jedan gol ispuhao bi Benficine ambicije poput balona. Taj gol nije došao. I nema veze. Ne jer je Dinamo ispao, već, ako Dinamov navijač ima pravo ja jedan časak radosti, onda je to bilo večeras.
Vrijeme lutanja, pogrešaka i propusta u ranijim godinama bilo je vrijeme školovanja. Dinamo je u izašao iz margine europskog nogometa i ušao je u svijet velikih i to je najveća pobjeda.
Možemo tražiti krivce u sucu, u različitom kriteriju, u nekoliko krivih odluka, no nema smisla. Nema smisla jer se to neće promijeniti. Jer, ako ste očekivali da će Dinamo imati domaćinsko suđenje protiv jedne od najvećih momčadi u Europi, onda ste promašili sport.
Zamjeriti im na bilo čemu bilo bi stvarno van svake pameti. Momčad u koju do ove godine nitko nije vjerovao, momčad koja u Europi nije mogla zabiti gol nikome, danas je momčad kojoj se naklonio Luz.
I zato, dečki, svaka vam čast. Ucrtali se Dinamo na karti Europe, pokazali ste da se i u HNL-u igra dobar nogomet. Ostali ste u Europi kad su iz nje ispali Real, PSG, Bayern...Eto, i to nam je dosta.