Filip je zagrebački dečko, živi u Mlinovima, ispod Sljemena. Tako da u vrijeme Snježne kraljice, dok ostali skijaši spavaju u hotelima, Filip spava u svom krevetu, u svojoj sobi. I na dan utrke - pravac Sljeme.
- Sljeme mi je iznad kuće, brzo sam gore, treba mi možda 20 minuta. Često sam išao gore biciklom kako bih trenirao. Znam svaki zavoj sljemenske ceste. Poseban je užitak spuštati se od TV tornja do kuće...
POGLEDAJTE VIDEO: Zubčićevi problemi sa šišanjem
Sa startnim brojem 64 Ivica Kostelić napravio je senzaciju i pobijedio u Aspenu 2001. Filip je s identičnim startnim brojem doskijao do sedmog mjesta na veleslalomu u Alta Badiji. Bilo je to u prosincu 2014.
- Sakupljam sve startne brojeve iz Svjetskog kupa, a taj 64 iz Alta Badije odnio sam majci Jasni. Kad sam imao pet godina, ona me naučila skijati na Sljemenu. Uostalom, natjecala se osamdesetih godina, pa sam i ja želio nastupiti na nekoj utrci. To mi je bio motiv.
Tata Tomislav i mama Jasna otvorili su vrlo lijep hostel u Vlaškoj ulici 63.
Uostalom, tako se i zove - Hostel 63. Objekt je nekadašnje skladište sanitarne opreme i ostalog materijala za kupaonice tvrtke Plasa iz vremena Drugog svjetskog rata. Naravno, Filipa nisu zaobišli radovi. Barem mali dio.
- Pomagao sam, ali niti približno koliko su se naradili roditelji. Oni su podnijeli najveći dio tereta. Da sam bio u to vrijeme u Zagrebu, sigurno bih pomogao. Žao mi je što nisam više pomogao.
Jasna se skijanjem bavila kao tinejdžerica, a onda se odlučila na taj sport usmjeriti svoju djecu. Filip i Tamara odrasli su kao zaljubljenici u skijanje.
'Išao je na tenis, plivanje, pa i hokej'
- U ranim se danima vidjelo kako Filip ima talent za skijanje, počeo se natjecati već sa šest godina i odmah bio pobjednik. I on je kao klinac trenirao razne sportove, išao je na tenis, plivanje, čak i hokej na ledu, ali skijanje je bila njegova konačna odluka - rekla je mama Jasna.
Kakav je Filip bio kao dječak?
- Bio je prilično zaigrano i veselo dijete. Što je najviše volio u školi? Valjda tjelesni, haha. Nije u školi nije s njim bilo problema, jedino ga zbog skijanja i nije puno bilo u školi. Srećom, tu smo naišli na razumijevanje njegovih učitelja u školi na Pantovčaku.
Filip Zubčić obožava i životinje...
- Uh, baš ih voli, evo imamo psa tartufara (pasmina Lagotto), zove se Rita i naravno njega sluša najviše. Njega je izabrao za gazdu, haha. Mi smo udomljavali i pse i mačke dok je on bio dječak, tako da se zaljubio u životinje.
Što bi Filip bio u životu da nije skijaš?
- Sigurno bi se bavio nečim što ima veze s prirodom i životinjama.
Išao i na utakmice Futsal Dinama
Filip Zubčić odmalena je veliki navijač Dinama. Na svako natjecanje sa sobom ponese Dinamovu zastavu.
- Za ljubav prema plavoj boji zaslužan je tata Tomislav. Kad sam bio klinac, često me vodio na utakmice u Maksimir. Uspio sam otići na nekoliko utakmica Futsal Dinama, bio sam u Sutinskim vrelima i u Domu sportova i to mi je bilo baš odlično - kaže Filip.
Naravno, svjesna je toga i majka Jasna.
- Uh, on i tata su baš veliki dinamovci.
Filip ne sluša narodnjake, to, kaže, nije njegov đir. Pipsi i Hladno pivo njegov su izbor. Inače, veliki je ljubitelj životinja, a udomio je psa.
- Našli smo je prije 13 godina, mješanka je ptičara i labradora, netko ju je ostavio bez hrane i vode. Spasili smo je - kaže Filip.
Kad je imao devet godina s njim je počeo raditi trener Marko Šuman, kojemu idu velike zasluge.
- Počeo sam raditi s njim 2003. u Medveščaku, nakon toga smo otišli u Končar. Radio sam i s drugom djecom, s Matejem Vidovićem, s Filipovom sestrom Tamarom... Od 2008., kad je prešao u juniorsku konkurenciju, kad je krenuo s FIS utrkama, počeli smo raditi jedan na jedan - isrpičao je Šuman.
Dvaput je lomio rame, a jednom nogu. No nije ga strah, ne boji se, jer, kako kaže, strah nije saveznik. I da, ovo je samo početak jedne prelijepe bajke. Tamo gdje je Ivica Kostelić stao, nastavlja Filip Zubčić...
POGLEDAJTE 24 PITANJA SA ZUBČIĆEM: