Sjećam se svega kao da je bilo jučer, na jednoj utakmici pozvao me na stranu Zorislav Srebrić, poznavao me kao juniora Hajduka s nastupa za republičku reprezentaciju Hrvatske u Austriji početkom osamdesetih. Pitao me želim li igrati za Hrvatsku, a tada se još nije ni znalo da se igra protiv SAD, i ja sam mu odmah rekao da hoću, nisam ni trenutka razmišljao što učiniti. Bila mi je velika čast, pogotovo zbog toga što sam dvije sezone za redom bio najbolji lijevi bek tadašnje Jugoslavenske lige, ali je Miljan Miljanić u reprezentaciju Jugoslavije pozvao svog zeta Predraga Spasića.
Kad smo stigli u Zagreb, u zraku se osjećala atmosfera iščekivanja, svi su se pitali kako će biti, kako ćemo odigrati, kako će sve skupa završiti... Ne zaboravimo, Jugoslavija je tada još uvijek postojala, igrala se i zajednička liga... Sjećam se da je tih dana u Zagrebu bilo puno događanja, uoči utakmice na glavni zagrebački trg vraćen je i spomenik Banu Josipu Jelačiću, osjećalo se u zraku da se događa nešto posebno.
Nismo tada znali da će baš sve ovako ispasti, ali sada, s vremenske distance, mogu reći da sam ponosan što sam bio dio tog događaja koji je bio pokretač svega što se kasnije događalo, i koji će zauvijek ostati u mojoj memoriji.
Pamtim kako cijeli Maksimir plješće objema reprezentacijama, kako svi pjevamo himnu..., doista je to bilo nešto posebno, svečarski, puno emocija, nacionalnog naboja, no kad je krenula utakmica sve se zaboravilo
Rado se sjetim tih dana, žao mi je samo što na 20 godišnjicu utakmice nisam mogao doći iz Irana na proslavu, ali kasnije su mi Zorislav Srebrić i Ante Pavlović uručili posebne poklone koji su dobili svi igrači. Nadam se da ćemo se sljedeće godine na 30. godišnjicu opet okupiti.
Na tu povijesnu utakmicu podsjeća me i dres s brojem 3 koji sam nosio, i koji sam odmah dao uokviriti. Dugo je visio u prodavaonici sportske opreme koju je vodila moja supruga Jadranka. Jedan hrvatski iseljenik ponudio joj je ozbiljnu cifru novca, no supruga mu je rekla kako taj dres nema cijenu. I nema, dok sam ja živ neće iz kuće, a kako sam odgojio svoje kćerke, vjerojatno ga se ni one nikad neće odreći.
Nakon te utakmice odigrao sam još svega jednu, onu treću protiv Slovenije, protiv Rumunjske u Rijeci nisam igrao zbog ozljede. Nakon toga su se zakomplicirali moji odnosi s Hajdukom, bilo je puno toga ružnoga, više nisam bio standardan pa me nisu ni zvali u reprezentaciju. Negdje 1995., dok sam igrao u Fortuni iz Düsseldorfa i bio najbolji libero Njemačke lige, bilo je dosta ozlijeđenih i Ćiro je tražio tko mu može pomoći. Tada je pokojni Tomislav Židak napisao da ne treba dalje tražiti kad sam mu ja na raspolaganju, ali na koncu nije bilo ništa od toga...