Dao je koliko je mogao, ovako načet i izrauban. Domagoj Duvnjak (36) nikada nije rekao "ne" hrvatskoj reprezentaciji čak ni sada kada zbog ozljede lista nema "pola noge". Veliki kapetan odigrao je koliko je mogao u velikoj, dramatičnoj pobjedi Hrvatske protiv Mađarske 31-30 kojom su naši rukometaši izborili polufinale Svjetskog prvenstva.
POGLEDAJTE VIDEO: Hrvatska u polufinalu SP-a
Nije moglo bez drame, Hrvatska je slavila golom Marina Šipića u posljednjoj sekundi.
- Ne znam, pojma nemam. Utakmica mi je u magli. Znam da je Peša obranio tri, četiri lopte zaredom, tu smo dobili zraka. Jedna od luđih utakmica u karijeri. Znam da je Šipić zabio jer sam bio na terenu, haha. Ne znam koji su osjećaji, emocije. Napravili smo veliku stvar, napokon ušli u polufinale i idemo dalje - rekao je kapetan kojeg su Igor Vori i Mirza Džomba pokušali posjesti na stolac, ali nije se dao.
Duvnjaku u bogatoj karijeri nedostaje jedino zlatna medalja s Hrvatskom. Kako bi bilo dobro da ona, onako za kraj, stigne baš sada, u pravome trenutku. No, Duvnjak je skroman kao i uvijek. Zadovoljila bi ga bilo kakva medalja.
- Hvala dečkima što nisu dali da mi bude zadnja utakmica. Imam san uzeti medalju, prije svega, radi ovih dečki koji su fenomenalni. Vratili su nas u polufinale nakon pet godina. Nitko sretniji od mene ako bude medalja, sad znamo da idemo u Oslo i imamo još dvije šanse - rekao je Dule.
Pa stao pred novinare u mix zonu.
- Čisto ludilo. Ne znam koji igrač je zdrav, nevjerojatno što su dečki izvukli, koji su to bolovi. Pola ekipe na jednoj nozi trči. To me čini još sretnijim i ponosnijim, shvatili su da se za ovaj dres treba ginuti. Prvo polufinale nakon 2020., to je dugi period, ali naš rukomet ima budućnost. Ponosan sam koga ostavljam iza sebe. Jako dugo sam tu, hvala starijoj generaciji, ali i mladim dečkima koji nisu dopustili da mi ovo bude zadnja utakmica.
Duvnjak je cijelu utakmicu skakao na klupi i dijelio savjete igračima, bodrio ih i dizao publiku na noge. Pa je li to bio uvod u trenersku karijeru?
- Ne. S ovog stajališta, ne. Prestresan je posao, sa 16 različitih karaktera, jedan želi ovo, drugi ono. Jako težak posao, jedan od težih, ne vidim se trenutno u tome - rekao je pa se opet vratio na utakmicu.
- Nadam se da će ova pobjeda ovim dečkima dati samopouzdanje za budućnost, predivni su, hvala im što su odgodili moj oproštaj. Ovako je lakše, imaš dvije utakmice, oproštaj je za treće mjesto ili finale. Što mislite da smo došli u Karlovac, spremili stvari, gdje si bio, što si radio i aj bok. Hvala im, preponosan sam na njih. Nadam se da ćemo uzeti medalju, to im od srca želim.
Kako se gradi ovaj karakter?
- Imaš veliku prednost što igraš doma, to izvlači svaki atom snage iz nas. Ne znam je li ijedan igrač zdrav, to je bolnica na kraju grada. Oni svi trče na jednoj nozi, to je karakter... Ne možeš se ti vraćati u utakmicu četiri puta, to je karakter... do poda ha ha ha . Preponosan sam, to su me prijašnje generacije naučile, nadam se da sam prenio bar nešto na njih. Otići ću sretan i zadovoljan.
Isprika navijačima na kidanju živaca?
- Nama je puno lakše igrati nego navijačima. Zamislite kako je na klupi biti, tu si, a ne možeš ništa. Zahvaljujem se od srca navijačima na predivnoj atmosferi, bili smo u grču prvo poluvrijeme. Navijači su razlog zašto smo preokrenuli, ježio sam se cijelo drugo poluvrijeme.