Novi izbornik hrvatskih odbojkašica, Igor Arbutina, prije nekoliko dana objavio je popis igračica za reprezentativno ljeto. Na istome se, iznenađujuće, nije našlo ime dosad standardne primačice-pucačice Lucije Mlinar. Razlog? Lucija je odlučila završiti igračku karijeru...
Ususret 29. rođendanu, u godinama, za koje sportaši tvrde da su one najbolje, Zagrepčanka, koja je stasala na zagrebačkoj Mladosti, odlučila je okončati odbojkašku priču.
- Nije ovo bila odluka preko noći, velike se odluke ne donose preko noći. Ja sam dugo u odbojci, s devet godina sam počela trenirati ovaj prekrasni sport i na kraju ostvarila puno osobnih snova. Mislim da sam došla do kraja puta, da više igrački nemam što dati odbojci, pa se sada želim ostvariti i na privatnom i poslovnom planu. Uvijek sam bila borac, no vidim da na terenu više nisam kakva sam bila i da je došlo vrijeme za odlazak - objasnila je, prenosi Hrvatski odbojkaški savez, razloge ove odluke.
- Sjećam se prvih trenerica kada sam došla u Dom odbojke, Marijete i Ines, kasnije me trenirao Nino Matjačić, a u seniorskom pogledu prvi me formirao tadašnji trener Mladosti Edo Klein. Bili su to prekrasni dani, nije bilo lako svakog dana odlaziti na treninge s drugog kraja grada, iz Maksimira na Jarun, ali kada nešto voliš, kao što ja volim odbojku, doista ništa nije teško, i sve se stigne.
Prezime Mlinar, s Lucijinim odlaskom, neće nestati u hrvatskoj odbojci. Nasljednica je sestra Maša (17) koja igra u Dinamu i samo je pitanje trenutka kada će i ona u seniorsku reprezentaciju. Na lanjskom Europskom prvenstvu do 17 godina, na kojem su mlade Hrvatice osvojile broncu, bila je najbolja napadačica turnira...
- Maša je imala sreću da se pojavio klub Dinamo na Peščenici pa joj je bilo lakše dolaziti na treninge, a tamo je i Nino koji mi je bio trener. Kao što ja nisam nikada zažalila što sam izabrala Mladost, tako ni ona nije požalila što je u Dinamu. Imala je veliku želju da se možda negdje sretnemo i zajedno odigramo, ali to će ostati samo želja, jer je moja odluka o prestanku karijere čvrsta.
Od odlaska iz Mladosti Lucija je prošla nekoliko država, zadnja joj je bila Poljska. S reprezentacijom je osvojila zlato na Mediteranskim igrama u Mersinu 2013. godine.
- To mi je najviše ostalo u sjećanju. Potom 2022. godina i osvajanje Challenger kupa u Zadru te plasman u Ligu nacija, san svake odbojkašice. Mnoge odbojkašice sa zavidnim karijerama nisu se uspjele ostvariti u Ligi nacija. Od klupskih uspjeha pamtim Bekecsabu, s kojom smo osvojile MEVZA ligu i mađarski kup, pa njemački Dresdner u kojem smo osvojile Kup. Ne, doista se ne mogu požaliti na karijeru, bila sam na EP-u i SP-u, nakon Mladosti igrala u Švicarskoj, Belgiji, Mađarskoj, Njemačkoj, Italiji, Turskoj i na kraju, posljednju sezonu u Poljskoj. Trenirala su me vrhunska odbojkaška imena, između ostalih i Davide Mazzanti, Daniele Santarelli i Ferhat Akbas, trojac koji spada svakako u pet najboljih trenera. Uostalom, tanka je granica uspjeha i ne mjeri se uvijek nužno ostvarenim trofejima, iako sam ih dosta osvojila u karijeri, već je po meni ogroman uspjeh i to što mi je karijera trajala toliko dugo. Zahvalna sam na tome svim mojim trenerima, od mlađe dobnih selekcija do seniorskih sastava, svi su oni itekako zaslužni za moju karijeru - kaže Lucija koja bi htjela, u drugoj ulozi, ostati u odbojci.
- Naravno, to je moja ljubav i ostat će i dalje neizostavni dio mog života. U kojem smislu, i na koji način, prerano je govoriti, no otvorena sam za sve opcije. Iznimno cijenim rad ljudi u HOS-u, i prijašnjeg predsjednika, pokojnog Ante Bakovića i sadašnjeg Frane Žanića, uvijek sam se odazivala na svaku akciju i imali smo skladne odnose. Naš Savez uvijek može računati na mene.