Na Olimpijskim igrama 1992. godine u Barceloni naši košarkaši u polufinalu su igrali protiv bivšeg SSSR-a koji se tada zvao Združeni sovjetski tim. Sjećam se kako je moj tata u euforiji došao na plažu i vikao: 'U finalu smo!' Nakon nekoliko dana naši su igrali finale protiv američkog Dream tema, a Dražen Petrović nas je tog ljetnog dana i kratkim vodstvom učinio iznimno ponosnim. Osvojili smo srebro i činilo se kako ćemo još dugo godina dominirati europskom i svjetskom košarkom. 

No onda je došao taj 7. lipnja 1993. Rat je već debelo uzeo maha. U osnovnu školu u Vodice sam išao pod uzbunama, a nastava je zbog pucnjave često bila prekidana ili prebačena u područnu školu u Tribunju. Tog dana vraćao sam se iz škole i nas nekoliko se zaustavilo na plaži u Tribunju kako bi provjerili je li more dovoljno toplo za kupanje.

Dok smo se bezbrižno dogovarali kad će pasti prvi ljetni kupanac netko je dotrčao i rekao kako je čuo da je poginuo Dražen Petrović. Presjeklo me u srcu. Odmah sam počeo trčati kući. Govorio sam sebi kako je to nemoguće i kako je to vjerojatno neka podvala. Zazivao sam Boga moleći ga da to ne bude istina. Nisam mislio da će na televiziji biti prijenosa jer su česte bile redukcije struje. A onda šok. Struja je došla iako je bila redukcija, a na televiziji su se vrtjele vijesti o njegovoj tragičnoj smrti. Tata je plakao, a i ja s njim. Osjećali smo se kao da nam je stradao član obitelji. 

U misli mi se vratila slika iz sredine 1980-ih godine kada sam Dražena nakratko upoznao. Roditelji su me odvezli u Pirovac gdje je Dražen na improviziranom igralištu u centru mjesta igrao utakmicu. Ne sjećam se tko je s kim igrao jer tada još nisam krenuo ni u školu, ali se sjećam tate koji ga je tijekom zagrijavanja za utakmicu zamolio da se fotografira sa mnom. Stao sam pored Dražena i pogledao prema gore. Učinilo mi se da je visok kao toranj. Ne znam je li to zato što se djeci odrasli čine viši nego što jesu ili zato što sam već tada znao tko je i što Dražen Petrović. On me obuhvatio lijevom rukom i primijetio moju ukočenost pa mi je kratko dobacio: 'Što si se tako prestrašio? Opusti se'. 

Tata je okinuo dvije fotografije i odgledali smo utakmicu. Iskreno ne sjećam se ni rezultata, ali sjećam se Dražena koji je na malom improviziranom igralištu okupio mnoštvo ljudi koji su uz mene uživali u svakom njegovom pokretu. Kasnije je moj tata razvio fotografije i kad je Cibona, za koju je Dražen već tada igrao, gostovala u Šibeniku, jednu poklonio Draženu, a jednu koju je on i potpisao ostavio nama. Mislili smo da je fotografiju negdje zametnuo, a onda je nakon njegove smrti objavljena monografija. Nemalo smo se iznenadili kad smo u njoj ugledali fotografiju Dražena i mene. 

Supruga me jedne godine iznenadila tako što mi je za rođendan kupila upravo tu monografiju, a lani na godišnjicu braka odlučila me odvesti u Draženov muzej u Zagrebu. Tamo smo susreli Draženovu majku Biserku. Prišao sam joj i rekao kako sam ja onaj dječak iz knjige i odmah je znala o čemu pričam. Još i danas često mi se vraćaju slike kratkog trenutka kada sam upoznao Dražena. Osjećam se sretnim i ponosnim što imam našu zajedničku fotografiju i što sam uživao u njegovim košarkaškim čarolijama. Zauvijek će ostati poseban u mom srcu jer je očito da je i njemu fotografija s jednim dječakom nešto značila.