Prije svakog natjecanja Joško Vlašić novinarima pošalje e-mail kojim najavi skakanje, a ovoga puta taj je e-mail imao i dodatak. Riječ je o poruci upućenoj svojoj Blanki, koja pokazuje koliko je Joško Vlašić emotivan tip. Evo kako to zvuči... "Ako bi mi jednu želju bila dužna puštena zlatna ribica i ako je ne bih mogao potrošiti na povratak ljudi stradalih na Kornatu, dao bih je danas tebi. Zaslužila si svaki miligram zlata te japanske medalje, ti koja si svakom svojom molekulom htjela do nje i svakoga dana postajala bolja ne pitajući za cijenu, nadilazeći sebe i svoje učitelje. Nisu važne moje kristalno besane osaške noći i nije važan tvoj stari, Indijanac odvijeka, kome su rekli da se ne može uzgojiti cvijet u pustinji, a ipak... Važna si ti i tvoje nasmiješeno lice u ovoj dalekoj zemlji. Koliko ljudi dočeka svoj san? Koliko ljudi se približi svom snu? Zašto bih to bio baš ja? Pola stoljeća slitih u jedan tren. Gore na rubu stadiona gdje pogled ne dopire i tišina odjekuje, na konju, s perom u kosi i kopljem u ruci, spokojan poput vječnosti Indijanac, a oko njega sjene spodoba u grču razjapljenih ustiju u svom mahnitom pokušaju da nas zaustave. Tvoj ples po strunjači kao objava da nade još ima, da se može sve... Plivaj ribice, plivaj..."