Mario kao Mario, Čuić kao Pašalić, obojica su zabila po dva gola pod Tudorovom palicom u derbiju i bili najbolji pojedinci Hajdukovih pobjeda. Mladić iz okolice Tomislavgrada pamtit će zauvijek svoj prvi veliki derbi, a pamtit će ga i Hajduk, koji je u velikoj seriji loših rezultata u post korona eri našao načina i snage da slavi u Maksimiru. Pobjeda u najvećem hrvatskom derbiju uvijek ima posebnu težinu i liječi većinu teških rana, no na žalost navijača Hajduka stigla je prekasno, Hajduk više nema ni teoretskih mogućnosti izboriti toliko željeno drugo mjesto.
Za dobiti Dinamo u Maksimiru trebaju se poklopiti barem tri stvari. Treba imati kvalitetu, sreću i korektno suđenje. Hajduk je večeras imao i sreću da mu Theophile pokloni autogol, i korektno suđenje da Bebek pravilno procjeni drugi žuti karton Gojaka i kazneni udarac, a i nešto kvalitete, točno onoliko koliko mu je trebalo da slavi protiv jako lošeg i nemotiviranog Dinama, koji nije ni sjena momčadi koju je pripremao i vodio Bjelica. Prvo poluvrijeme bilo je najbolje što je Hajduk odigrao od korona stanke, Tudorova momčad držala je sve konce igre u svojim rukama, slučajno ili ne, večeras s četvoricom u zadnjoj liniji. No unatoč boljoj igri i dominaciji, na pauzu se otišlo s po jednim golom u mreži.
Krivci za to su najiskusniji igrači Hajduka, kapetan Caktaš i dokapetan Juranović, koji su večeras bili najlošije karike Tudorove momčadi. Caktaš je promašio kazneni udarac, Livaković mu je skinuo još i zicer s par metara, dok je Juranović častio Ivanušeca, a u drugom poluvremenu i Oršića rijetko viđenim poklonima. U prvom je dijelu štopao loptu Dinamovom veznjaku, kome nije bilo teško gurnuti je u mrežu pored nemoćnog Posavca, a u drugom se poskliznuo ispred Oršića, koji je također lako poentirao. Juranović već dosta dugo ne igra u formi koja ga je dovela pred vrata reprezentacije, no ne pamtimo ga u ovako lošim izdanjima, s ovako kardinalnim pogreškama koje večeras samo spletom okolnosti nisu koštale Hajduka bodova.
Kako to obično biva u ovakvim utakmicama, nije važno koliko si loš i koliko promašuješ, nego je važno koliko je loš i koliko promašuje tvoj protivnik. I koliko gluposti napravi... A glupost večeri napravio je Amer Gojak, kome je nakon žutog kartona Bebek oprostio guranje lopte u prekidu, ali lakat u glavu Kristiana Dimitrova nije mogao, pa je Dinamo u drugom dijelu ostao s igračem manje.
Prednost igrača više kao i u mnogim ranijim susretima ne da nije bila prednost igračima Hajduka, nego im je bila dodatno opterećenje. Potpuno su nestali s terena sve dok ih drugim golom Čuić opet nije vratio u život. Uz junaka večeri Čuića bilo bi nepravedno večeras ne pohvaliti i još jednog mladića Davida Čolinu, koji je pod Tudorom prošao pravu katarzu, no i večeras je potvrdio kako Hajduk nije bacio u vjetar 700.000 eura odštete koje je platio Monacu za njega te kako ni Tahiraj ni Jakoliš nisu bolja rješenja za lijevi bok. Ma što Tudor mislio o tome. Jedan lijep šut, bezbroj upotrebljivih centaršuteva, servirani zicer Caktašu, pogođena vratnica...
Kakav zaključak izvući nakon večerašnje pobjede? Prije svega da je Hajduk puno bolja momčad od rezultata koje postiže, no to i nije neka velika novost, kao i da bi Tudor morao još jednom preispitati svoje taktičke zamisli. Činjenica je da mu je momčad najbolju utakmicu odigrala i slavila večeras u potpuno drugačijoj taktičkoj postavci i impostaciji od one koju je uigravao i uporno forsirao. Tko će ga znati, možda i Tudor na koncu promijeni mišljenje. Ne bi mu bio prvi put. U prvom je mandatu odustao nakon prvog poraza...
Kad je Goran Ivanišević nakon godina patnje i poraza napokon osvojio Wimbledon, na jednom zidu je osvanuo grafit ''Fala ku... Gorane''. Ne bi me čudilo da sličan grafit ne osvane i u čast večerašnje Tudorove pobjede.