Ožujak 1992. Mostar je na rubu rata, a legenda Veleža Vahid Halilhodžić, tada 40-godišnjak, u pokušaju da spriječi bezumlje, na bizaran se način ranio u vlastitom dvorištu. Potresen i u suzama uputio je svojim sugrađanima poruku mira koja je odjeknula cijelom bivšom državom. Sve je počelo dok je Vaha bio ispred svog kafića. Čuvši pucnjavu iz smjera kuće na Rondou, bez razmišljanja je sjeo u auto i pojurio onamo. Na kružnom toku zatekao ga je šokantan prizor: s jedne strane vojnici JNA iza platana, s druge rezervna policija.
- Ušao sam između njih i pucnjava je potpuno prestala - ispričao je kasnije za Yutel.
Pokušao je urazumiti vojnike, približavajući im se nenaoružan, u nadi da će ga prepoznati.
- Govorio sam im: prestanite pucati, doći će do rata, svi ćemo izginuti... Vojnik najbliži meni rekao je: "Stani, upucat ću te, ubit ću te!". Iza njega drugi je bio još oštriji: "Priđeš li još malo, ubit ću te, bježi kući" - prepričao je.
U tom su mu trenu i rezervni policajci povikali: "Bježi Vaha, ubit će te!".
Bizarna nesreća i pištolj koji je žuljao
Uspio se vratiti kući, gdje ga je dočekala preplašena supruga, govoreći mu o nepoznatim osobama sa svjetiljkama u njihovom vrtu. U strahu za obitelj, Vaha je uzeo pištolj i stavio ga za remen iza leđa kako ga nitko ne bi vidio naoružanog. Kada je izašao pred kuću, okupili su se prijatelji i poznanici, a on im je prepričavao dramu s Rondoa.
- Počeli smo pričati, osjetio sam da me pištolj žulja, htio sam ga izvući i on je opalio i ja sam pao. To je ta čitava storija - objasnio je Vaha bizarnu nesreću koja ga je učinila jednim od prvih ranjenika Mostara.
Iako ranjen i potresen, Halilhodžić je stao pred kamere novinara Omera Vatrića i poslao apel koji se i danas pamti. Sa suzama u očima, izrazio je svoj najveći strah.
- Osjećam se jadno. Doživio sam da u mom gradu bude upereno 30 do 40 pušaka u mene. Pokušao sam ispasti nekakav heroj... Očito, Mostar je došao na rub kataklizme. Ne bih želio da se slike apokalipse grada Vukovara, grada koji više ne postoji, dogode ovom divnom gradu. To nam nitko ne bi oprostio. Svi bi bili poraženi. Ovaj grad samo može živjeti skupa, ovaj narod je naučio da živi u miru.
Njegove riječi odjeknule su regijom, a telegrami podrške stizali su iz svih republika bivše države. Bio je to vapaj čovjeka koji je, suočen s mržnjom, ponudio jedino što je imao: poziv na razum i mir.