Isuse, kako si pobijelio. Imaš više sijedih od mene, kazao mi je Albin Vidović, kad sam mu u subotu došao čestitati 74. rođendan, dok mu se licem razvukao osmijeh dobrodošlice.
Prije toga sam, jednog od najvećih hrvatskih rukometaša, posjetio još 2008. kada mu je zbog šećera amputirana lijeva potkoljenica. Od tada je zubarska kliješta u ambulanti u Velikom Trojstvu zamijenio mirom u obiteljskoj kući. Njegova životna suputnica Blanka, s kojom ima sinove Zenona i Albina, ujedno je i medicinska "sestra". Vodi brigu oko terapije. Inzulin, kaže Blanka, daje sam.
- Kuća, dvorište su moj krug kretanja. Uostalom, dosta sam se naskitao i proputovao - govori nam Albin, kojeg se sjećaju starije generacije.
Bio je član one neponovljive momčadi, Željka Seleša. Momčadi koja je dva desetljeća vladala europskim rukometom. Na današnji dan osvojili su 1972. godine europsku titulu pobijedivši njemačkog prvaka u gostima u finalnoj utakmici 19-14. To je bilo drugo finale u kojima su nastupili Bjelovarčani. Deset godina ranije, u Parizu je njemački prvak bio bolji i to zahvaljujući pomoći sudaca. To je potvrdio i nered, koji su nakon utakmice izazvali francuski gledatelji zatrpavši parket stolicama u znak nezadovoljstva sudačkom režijom. Albin je nastupio ne samo u ta dva finala nego i na onom trećem 1973., kada je Partizan izgubio od moskovskog Mai-ja, a to je bila reprezentacija ondašnjeg Sovjetskog saveza.
No, unatoč porazu ta će utakmica ostati zabilježena kao susret "jednog" protiv sedmorice. Oslabljeni za trojicu reprezentativaca ("Cvebe" Horvata, Jaksekovića i Smiljanića) Bjelovarčani su se hrabro držali do pred sam kraj, zahvaljujući maestralnom Vidoviću. Izgubili su 26-23, a Albin je bio junak večeri sa 14 golova. Utakmica po njegovom ukusu. Gdje prolaze samo oni koji imaju "mu*a". Teško da će itko ponoviti takvu izvedbu poput Albinove prije 44 godine.
Osvojio je s reprezentacijom zlatne medalje na Svjetskom prvenstvu 1964. godine u Čehoslovačkoj, na Mediteranskim igrama1967. godine u Tunisu te na Olimpijskim igrama 1972. godine u Münchenu. Hrvatski klub olimpijaca izabrao ga je za dopredsjednika na osnivačkoj skupštini 1993. Prisjećajući se tih dana govori kako je profesor Seleš stvorio čudo koje nitko neće ponoviti.
- Momčad koja je igrala najbolji rukomet na svijetu stvorena je iz malog grada. Svi smo živjeli u krugu od nekoliko kilometara. Nesto slično napravio je Gips (Kostelić) s djecom. Današnje vrhunske momčadi gotovo da nemaju igrača koji je ponikao u tom klubu - kaže naš proslavljeni rukometaš.
Smatra da bi Irfan Smajlagić bio najbolje rješenje za izbornika. Odgovarajući na pitanje tko je najbolji rukometaš, nije se puno dvoumio.
- Žaga (Zlatko Žagmeštar) je najbolji rukometaš u bivšoj državi. Kako smo se znali potući. Od kada je Hrvatske, glas dajem Iztoku Pucu, Cvebinom pokojnom zetu. Šteta sto je umro mlad. Čujem da je i Žaga nešto bolestan. Želim da ozdravi. Pritisnulo je nas stare. Najbolje sam se slagao u igri sa pokojnim Zecom (Željko Jandroković) i Rabanom (Pribanić). Kako je Raban ulazio s desnog krila i to još dešnjak, to je za ne povjerovati. Dolaze ga obilaziti suigrači. Neki dan je bio "Cveba". Na žalost, žena mu je teško bolesna. U bolesti se vidi tko je tko. On je veliki čovjek, jer samo veliki ljudi mogu davati ljubav onima kojima je najpotrebnija - kazao je na rastanku Albin Vidović, koji u svom unuku, nakon sina Zenona, vidi nastavak rukometne "loze".
Vrijedno je da se još jednom podsjetimo imena igrača koji su donijeli veliki srebrni pehar "L Equipea" u Bjelovar: B. Bradić, Ž. Nimš, M. Pribanić 5, N. Prodanić, A. Vidović 2, M. Jakšeković 2, Ž. Jandroković 2, H. Horvat 4, I. Đuranec, J. Pećina, V. Smiljanić 3, N. Hasan.