Ante Kostelić - Gips (82) prije nekoliko je dana i službeno zaključio trofejnu karijeru odlukom Hrvatskoga olimpijskog odbora da više nije vrhunski trener. U razgovoru za HRT zapitao se je li ljudima neugodno kad znaju da mu je mirovina 2500 kuna. Tim povodom donosimo feljton o najtrofejnijoj hrvatskoj obitelji preuzet iz knjige Tomislava Birtića "Kostelići: Cijela istina".
Prijatelj Ante Kostelića Franjo Bahovec ne sjeća se o kakvu je prvenstvu u Mariboru bila riječ, ali se sjeća da je skijao u društvu bivšeg direktora Nogometnoga kluba Dinamo, pokojnog Zdenka Mahmeta, kad je najednom iz šume izašao Ante Kostelić.
POGLEDAJTE VIDEO:
- Gdje si? Što je s tobom? - pitao je Mahmet Kostelića znajući da on i djeca spavaju u šatoru.
Kostelić je promrmljao nešto nerazumljivo. Mahmet mu je dao 1000 njemačkih maraka.
- Ali sad moraš s djecom otići u hotel - kazao je Mahmet pružajući Gipsu novčanicu.
Naravno da Kostelić to nije učinio. Odlazak u hotel bi značio da ujutro opet moraju proći kontrolnu točku i platiti žičaru, što ovako, spavajući u šatoru, skriveni u šumi do staze, nisu morali. Gips je novac radije iskoristio za trening, a ne za “komociju”.
Tegobne dane, godine pune takvih dana, vjerojatno najbolje ilustrira sam Kostelić.
- Djeca su spavala u šatoru, a ja si mislim: ‘Bože, molim te pogledaj nas i malo nas pogladi.’ I idem, dok djeca spavaju, u Badgastain na kockanje. Nekom kamiondžiji je ispao novac iz džepa. Ionako sam namjeravao kockati, a sad sam imao i nešto novca. I Bog mi da da zaradim na kocki. Vratim se djeci, kad ono napadao snijeg, ne mogu pronaći šator. Premro sam od straha. Rukama sam kopao snijeg dok nisam pronašao šator. A Janica i Ivica spavaju kao bebe...
Pomoć s predumišljajem
Na trnovitu putu Kostelići su nailazili na promućurne tipove, ali i na istinski humane epizodiste njihova životnog “filma”.
Primjerice, u skijalištu Campo Interatore pokraj Rima, saznavši da nemaju smještaj ni novca, prišao im je vlasnik maloga obiteljskog hotela i ponudio im besplatne sobe.
Čak im je rekao da to ne čini toliko zbog toga što je dobar čovjek nego zato što vjeruje da će se oni proslaviti, a on će se tada moći pohvaliti kako su šampioni na svom putu “dotaknuli” i njegov hotel.
S druge strane, iz potpuno altruističkih razloga, Kostelićevima je jednom zgodom pomogao Jean-Claude Fritch, glavni čovjek utrke u Val d’Isereu i šef Club de Sporta. Prvi put u životu Kostelićeve je vidio na dječjoj utrci. Smještaj je plaćao organizator, ali je hrana bila loša.
- Gdje želite jesti? - Fritch je pitao Antu Kostelića.
- Ne znam - odgovorio je zbunjeni otac.
- Hoćete li Kod Paola?
- Pa, može, nama se tu sviđa.
Fritch je uzeo uredski papir, nešto napisao, potpisao se i rekao:
- Evo, odnesite Paolu ovaj papir i tamo jedite svaki dan.
Nema kompromisa!
Kad bi mu ponestalo novca, Kosteliću su pomagali ljudi iz, da ne kažem rukometnog lobija, rukometnih krugova. Sve ih poznajem, znam tko je pomagao, ali nikad ni sam nisam iskoristio te podatke jer se oni ne žele eksponirati u javnosti. Kad bi bilo gusto, oni bi skupili koliko je tko imao i pomogli Gipsu, a to se nije dogodilo samo jednom...
- I svih ovih godina su ustrajni u tome da javnost nikad ne sazna za njih jer su to učinili iz prijateljstva. I ne samo da nikad neće reći da su pomogli nego ni nakon što su se Kostelići obogatili ne pristaju da im vrati novac jer ga nisu posudili nego poklonili - kaže Nenad Pavlica, bivši urednik sportske rubrike Radija 101, nekoć rukometaš Borca.
Potkraj ‘92. s Gipsom je u Rukometni klub Badel 1862 Zagreb svratio Marko Rittig, Gipsov prijatelj. A gazda Zagreba bio je Kostelićev igrač iz Medveščaka Zoran Gobac. Klub je bio u izvrsnim odnosima s Elanom, nekoć uspješnom jugoslavenskom tvrtkom koju je, nakon dolaska na rub propasti, kupila Privredna banka Zagreb.
To sportsko-poslovno prijateljstvo (rukometni klub jedne se sezone zvao Elan Zagreb Chromos) Rittig je naumio iskoristiti u korist skijaške obitelji i zamolio je Gopca da pomogne. Gobac je bio blizak centrima moći u HDZ-u. Nazvao je predsjednika uprave PBZ-a Martina Katičića i on je bio voljan pomoći.
Međutim, na sastanku u centrali PBZ-a, u Savskoj ulici, Kostelić je mrtav-hladan odbio ponuđenih 100.000 maraka jer nije htio pristati na uvjete.
- Hrvat Hrvatu ne vjeruje ni kad se sponzorstva donose - kazao mi je o tome Martin Katičić.
No isključivo sportskom uspjehu odani Kostelić na ugovor nije pristao jer je želio da Janica i Ivica uvijek skijaju na najboljim mogućim skijama.
Da je Elan pristao na kraći ugovor, možda i ne bi bilo problema, ali Gips jednostavno nije mogao pristati na kompromis koji bi u konačnici njegovu djecu mogao stajati pokoje pobjede u seniorskoj konkurenciji.
Mogao je steći komociju, ali nije se mogao odreći mogućnosti da Janica i Ivica skijaju na najboljim skijama, pa makar zauvijek ostali u šatoru.
Uvijek brižan
- Kostelić nikad nije maltretirao Janicu i Ivicu. Nikad se nije dogodilo da dijete kaže: “Tata, ne mogu više”, a da ih on natjera da treniraju - kaže Ivan Bestić, ‘90-ih godina čest gost na imanju Kostelićevih na Mljetu.
Kako su Vargek i Štrok odbili Janicu
Kostelićev prijatelj Marko Rittig, nastojeći pomoći Gipsu, sredinom devedesetih pokušao je iskoristiti svoja poznanstva iz ludih mladih dana. Za sponzorstvo je zamolio vlasnika WGW-a Srećka Vargeka (lobirala je i Rittigova supruga, u čijoj je turističkoj agenciji Flamingo Toursu Vargek redovito kupovao avionske karte).
- Nemam interesa. Ja proizvodim majice, a ne zimsku sportsku opremu - rekao je Vargek.
Rittig je probao i s odličnim prijateljem Goranom Štrokom.
- Moje Engleze to ne zanima. Daj razmisli malo, Englezi i skijanje - bio je Štrokov odgovor.
Konačno, prvi iole ozbiljan ugovor Kostelići su potpisali s Jamnicom, tvrtkom Ivice Todorića. Todorićevu se marketingu svidio slogan “Jamnica za Janicu”. Svečano, u hotelu Inter-Continental, u Todorićevoj nazočnosti, potpisan je ugovor za 30.000 kuna, plus bonusi od nekoliko tisuća maraka za pobjede u FIS utrkama.
Kroničaru je ponudio životnu priliku
- Ante Kostelić mi je rekao: ‘Nađi mi čovjeka koji će mi dati 100.000 maraka i taj će zauvijek dobivati 20 posto novca koji mi zaradimo’. Žao mi je što se nisam usudio ući u taj rizik, a mogao sam prodati stan. Ali nisam se usudio jer je taj stan bio sve što sam u tom trenutku imao - rekao mi je u intervjuu za knjigu kolega novinar Dan Figenwald.