Financira li stadion koji hrvatski nogomet zaslužuje Pero Perić, super. Njih dvojica, isto je u redu. Deset ili sto tisuća u crowdfundingu. Ma neka tri milijuna ljudi plati gradnju, sve pet, samo neka mene u to ne petljaju, ne želim da se stadion gradi od love koju sam uplatio u proračun.

Ili, hajdemo ovako. Čujem na televiziji da je na Maksimir dosad potrošeno oko milijardu kuna. Pa daj da vidimo u čijim je džepovima lova završila. Da te ljude pitamo treba li njima nacionalni stadion kakav naš nogomet zaslužuje. Idemo dalje. Hajdemo skupiti na hrpu sve menadžere. Da ih nakon više desetaka milijuna eura prihoda ili čak dobiti pitamo treba li njima stadion kakav hrvatski nogomet zaslužuje toliko da sami plate gradnju ili je fora da stadion treba nogometu, ali da mi, narod, to platimo. Bi li, i koliko, love dali svi ti heroji nacije koji su nešto zaradili loptajući se na stadionima koje smo mi platili?

Rečenica o sportu kao najboljoj promidžbi Hrvatske dala je svoje. Novo pakiranje je potreba. Ono, sramota je da nam gosti dolaze na ruinu. Ali komu gosti dolaze? Tko smo to mi? Komu stadion treba, neka ga gradi. Unaprijed pristajem, neka ulaznica za bilo koju priredbu na stadionu kakav hrvatski nogomet zaslužuje košta koliko god taj hoće. Samo neka ne dira lovu koju sam uplatio u proračun. Neka organizira koncerte, boksačke mečeve, finale Davis Cupa neka se igra na stadionu kakav hrvatski nogomet zaslužuje, tu i tamo i poneka rukometna utakmica. A opet, kako je moguće da baš nitko ne vidi tako očit ekonomski interes?

Svako malo se otvori pekarnica. Neke prežive, neke propadnu. Frizeraji isto. Nitko ne mora vapiti za pekarnicama i frizerajima kakve Hrvatska zaslužuje. Rekao bih da je vrlo jednostavno. Ako je nešto biznis, netko to već radi. Ili je privatizirao, kao hotele ili tvornice. Ako je spalionica para, onda je ili promidžba mlade demokracije ili neka emocionalna udica. Gradite. Zaradite. Samo moju lovu ne spalite.

Ima važnijih stvari. I, na kraju krajeva, što fali Poljudu?