Pomisliš često da nogomet ne postoji zbog rezultata utakmice, nego zbog statističkih podataka koji prate igru, a naročito zbog onih najčudnijih. Koji je igrač postigao najviše golova u dane ljetne ravnodnevice, ili u kojoj je minuti postignut najraniji gol u osmini finala nekog međunarodnog natjecanja, ili koji je najstariji igrač koji je na nekom svjetskom prvenstvu postigao het-trik… Takvim statistikama nema kraja. Knjiga u kojima bi one bile sabrane bila bi najveća knjiga u povijesti izdavaštva. Fanatici igre bi prestali ići na utakmice i gledati direktne prijenose na televiziji, ne bi za to više imali vremena, jer bi sve vrijeme čitali tu knjigu. I ne bi je do kraja života dočitali. Ti statistički podaci, od kojih je započela svaka naša bezinteresna zagledanost u nogomet, pokušaj su da se kvantificira čudo, da mu se odredi broj, niz i količina. To se prije nogometa činilo nemogućim, jer čudo ne bi bilo čudo kad bismo mu znali broj, ali s nogometom nešto se ipak promijenilo. Da je na zemlju sišao dvije tisuće godina kasnije, onaj stolarov posinak iz Palestine, uza sve ostalo, zbog statistički izmjerljivog čuda zaigrao bi na ovom svjetskom prvenstvu nogomet. Sa svoje 33 bio bi još uvijek relativno mlad igrač. Vjerojatno bi igrao za Zelenortske otoke, i učinio bi, kao obrambeni igrač, da se silovit šut protivničkog igrača zaustavi na gol crti. Tom čudu ne bi se znao broj. Bila bi to njegova pobuna protiv statistike u igri.
U prve dvije utakmice Svjetskog prvenstva u amerikama tridesetdevetogodišnji Lionel Messi zabio je pet golova i promašio jedanaesterac. Sudac mu je, kažu, u utakmici protiv Alžira oprostio crveni karton. Ali mi u to ne vjerujemo. Mi tu stvar naprosto nismo tako vidjeli, nego smo vidjeli nešto drugo. Vidjeli smo igrača koji se još prije tri godine prestao baviti ozbiljnim nogometom, kada je otišao iz Paris Saint-Germaina u Ameriku, da u nekom klubu s Floride, poput Buffalo Billa, dokone starce zabavlja svojim vještinama. A možda se Messijev kraj dogodio još 2021, kada je otišao iz Barcelone, kluba u kojem je proveo život. Bile su mu tada trideset i četiri, i već je tad bio najstariji među najvećima. Ni Pele, ni Cruyff s trideset i četiri nisu više igrali ozbiljan nogomet, a nije ga zapravo igrao ni treći među najvećima svih vremena, Diego Armando Maradona. Na neki način, kako se vjeruje, nije ni pristojno da se starci bave akrobacijama. Bit igre je, kao i bit glazbe, mladalačka. Mozart je već bio mrtav, sahranjen u sirotinjskoj grobnici, prije nego što je navršio trideset i petu. Tako i najveći igrači, stvarni nogometni čudotvorci, odlaze mladi. Ostaju, da bi bili kapetani ekipe, seniori i pamtiše, stoperi i zadnji vezni, a naročito vratari. Njihova čuda nižeg su reda. Nikad nijedan golman neće biti velik kao Pele…
Sve to je, dakle, Messija ispratilo u Ameriku, da se nikad više otamo ne vrati. I onda se ovog ljeta pojavio na našim ekranima, u nekoj unakaženoj varijanti igre, podijeljene na četiri četvrtvremena, između kojih se igračima dijeli trovremenski taft, a na televizijama emitiraju se reklame za univerzalnu sreću. Ništa u tom nogometu nije više moglo biti dobro - u nogometu pod Trumpom i ćelavim švicarskim idiotom ništa ni ne može biti dobro - da bi se onda pojavio Messi. Dok se prva utakmica s Alžirom još i mogla otpisati kao lucida intervalla genija na dugom odlasku, protiv Austrije igralo se ozbiljno. Ralf Rangnick, naime, naumio je da sruši Argentinu, u čemu su ga njegovi igrači uzorno pratili. I moglo se to okrenuti na ovu, ili na onu stranu, jer niti je to više ona nedodirljiva skupina južnoameričkih velemajstora, niti su s druge strane provincijski i gastarbajterski zvekani, kakvi su Austrijanci ranije znali biti. Moglo se, govorimo, okrenuti, e da nije bilo Lionela Messija.
Najprije se uplašio golmana, pa je promašio cijeli gol. Bilo je u tom izvođenju jedanaesterca nekog sramoćenja. Ali to je ono na što svaki penaldžija mora pristati. Ako nije to u stanju, neka puca netko drugi. Gol koji se zabije iz penala, nikad se strijelcu ne ubroji u veliku zaslugu, jer normalno je jedanaesterac pogoditi, nije normalno promašiti. I svaki je takav promašaj manje ili veće sramoćenje. Za onog tko promaši penal, komentator će reći da je - tragičar. Ali jedva da je u tom promašaju išta tragično. Više je diletantski, nego što je tragično. A samo geniji mogu podnijeti da ih vide kao diletante u onom u čemu su inače geniji.
Nakon tog je promašaja on do kraja utakmice zabio dva gola. I u posljednjim je sekundama još izvodio slobodni udarac s tridesetak metara razdaljine, tako što je zamalo pogodio. I sve drugo između toga bilo je čudo. Lionel Messi tako je igrao da smo mi koji smo ga gledali u tih devedeset minuta bili deset-petnaest godina mlađi. Ukrcao nas je u vremeplov, vratio nas u neko prošlo vrijeme, gdje smo se susreli sa svojim milim i dragim, onim koji nam više nisu dragi, jer ih više nema, umrli su, ili su otišli od nas. Dok je Messi igrao protiv Austrije, mi smo imali vremena da se oprostimo s njima, da učinimo sve ono što prethodno nismo stigli učiniti, da se vratimo u ovo
vrijeme koje nam je zadato, i da još jednom prisustvujemo čudu. Da ga vide, mrtvi su te večeri ustajali iz grobova.