Cassius Clay tek je deset dana ranije srušio Sonnyja Listona i postao prvak svijeta u teškoj kategoriji. A onda je, 6. ožujka 1964., ispalio novu bombu, pred cijelim svijetom objavio je da ga se više ne zove Clay. Elijah Muhammad, vođa Nacije islama, dao mu je novo ime: Muhammad Ali, a tadašnji 22-godišnjak ga je prihvatio bez oklijevanja. Na konferenciji za novinare rekao je jasno: odbacuje "ropsko ime" i više nije Cassius Clay. Mediji su ga godinama ignorirali i zvali krivim imenom.
Godine 1967. Ali je donio odluku koja ga je koštala svega. Odbio je vojnu regrutaciju, navodeći vjerske razloge. Oduzeli su mu titulu, zabranili boksanje i zaprijetili petogodišnjim zatvorom. Vrhovni sud naposljetku je poništio presudu, ali Ali je izgubio tri godine u najboljoj boksačkoj dobi. Umjesto toga, postao je simbol i heroj svima koji su se borili protiv rata i za rasnu pravdu.
Povratak je donio najdramatičnije borbe u povijesti boksa. Godine 1971. izgubio je od Joea Fraziera u "Borbi stoljeća". Tri godine kasnije u Zairu (današnji DR Kongo) srušio je neporaženog Georgea Foremana nokautom u osmoj rundi. Trilogiju s Frazierom zatvorio je 1975. u Manili (Filipini), nakon 14 rundi borbe u sparnoj vrućini.
U karijeri je stigao do 56 pobjeda, od čega je 37 nokautima, ali Alijev značaj daleko nadilazi te brojke. Odbio je Vijetnam i pregovarao o oslobađanju talaca u Iraku. Deset godina proveo je kao UN-ov glasnik mira. Godine 1996. zapalio je olimpijski plamen u Atlanti drhtavim rukama, pred milijardama gledatelja.
Godine 1984. dijagnosticirali su mu Parkinsonovu bolest, no nekad najglasniji čovjek na planetu nastavio je putovati svijetom, komunicirajući osmijehom tamo gdje ga riječi više nisu slušale. Umro je 3. lipnja 2016., u 74. godini, okružen obitelji.