S kim god razgovarali ovih dana u budimpeštanskoj Duna areni, u kojoj se igralo 34. vaterpolsko Europsko prvenstvo, svi su kao najmoćnije oružje hrvatske reprezentacije isticali centarski dvojac Josip Vrlić i Luka Lončar. Svi osim jedne osobe, osim našeg dobroćudnog diva Josipa Vrlića (33), koji će se na to pitanje odgovoriti:
- Za mene je Lonac (Lončar op.p) najbolji centar na svijetu... - i onda uz osmjeh zašutjeti.
O sebi ne želi.
- Nikad nisam pričao o sebi, o meni neka govore drugi.
I govore, i te kako nižu pohvale o 'dobroćudnom divu', s tim da ovo 'dobroćudni div' uopće ne treba uzimati s rezervom, zbog toga što Josip i jest dobroćudan, što će potvrditi i njegovi suigrači i protivnici, a da se radi o pravom divu, svjedoči i njegovih 198 centimetara i oko 130 kilograma.
- Bilo je i više, ali na pripremama uoči velikih natjecanja uvijek se istopi pokoji kilogrami - smije se korpulentni Riječanin koji ima i hercegovačke krvi jer mu je otac Dominik porijeklom iz Gruda, iz zaseoka Tolići, no Josip ipak nosi nadimak "hrid s Kvarnera",
Neki se i s manjom težinom od Josipove u panici prijavljuju u ''Život je na vagi'', no on svoje kilograme dobro i s ponosom nosi već neko vrijeme, i dobro podnosi 'torture' kojima ga podrvgava kondcijski trener reprezentacije Pero Kuterovac.
- Već 5-6 godina sam na ovoj težini, ali imam ja i visine pa se to dobro rasporedilo, dobro ja to nosim, ha, ha, ha - kaže Vrlić, igrač Mladosti koji je, još za dana dok je igrao u inozemstvu (Barcelona, Brazil) rado svraćao u Rijeku kod bake Marije na omiljeno jelo: punjene paprike.
Težina nije jedini ključ njegove vaterpolske kvalitete.
- Da je sve u težini svako bi mogao nabaciti 20 kilograma i biti dobar. Treba tu kilažu moći nositi. Ja sam po prirodi 'plovan' tako da mi kilogrami ne predstavljaju opterećenje dok plivam, a u igri mi naravno daju prednost. I uopće ne jedem puno, takav mi je očito genetski kod...
Nekoliko dana prije početka Europskog prvenstva u vaterpolu imenovali su ga najboljim centrom na svijetu, članom prve sedmorke. S brazilskom reprezentacijom osvojio je broncu u Svjetskoj ligi i srebro na Panameričkim igrama 2015., a potom ga je Ivica Tucak vratio pod hrvatski stijeg i s njim u momčadi osvojio broncu na Europskom prvenstvu u Barceloni 2018. i Svjetskom prvenstvu 2019.
- Imao sam lijepe uspomene iz Brazila u te tri i pol godine i nakon toga bilo mi je zadovoljstvo čuti da u Hrvatskoj računaju na mene, dotad me nitko nije zvao. Jako mi puno znači igrati za Hrvatsku - govorio je Josip, čiji brat Mislav (23) također igra vaterpolo na visokoj razini, trenutačno je u Primorju.
Što se klupske karijere tiče, igrao je za Primorje, u Barceloneti bio najbolji igrač i strijelac završnog turnira Lige prvaka, otisnuo se potom do brazilskog Fluminensea pa vratio u ove krajeve, u Radnički iz Kragujevca te, preko Juga, došao do Mladosti, gdje je od prošlog ljeta.
U Budimpešti s hrvatskom reprezentaciojom nije išlo, ali uvjereni smo kako će nam "hrid s Kvarnera" ili "barakuda iz Gruda", kako vam već drago, donijeti više uspjeha već ovo ljeto u Tokiju...