Da budem fair prema svim dečkima koji osjećaju da više ne mogu, znaju da više ne mogu igrati za reprezentaciju, nemaju fizičke ili mentalne snage, ili im se samo ne da, eto, naprosto im se više ne da, pokušao sam se staviti u njihove cipele, kopačke ili samo papuče, i odgovoriti sam sebi što bih na njihovu mjestu.
Pa, iz dubine duše, isto to. Povukao bih se.
Da ih za tri godine sam Bog posjedne i kaže im da bi, da su nastavili igrati, osvojili svjetski naslov, vjerujem da se nitko od tih koji su se oprostili, zahvalili – a njima je sigurno bilo najteže – ne bi pokajao.
Nekad tijelo kaže da je dosta, nekad duša, nekad žena ili djeca.
Pitanje za svakoga tko voli svoju ženu i djecu, a zamjera ovima što nakon srebra, ako ništa drugo, ne žele riskirati da ih se zbog lošeg centaršuta razvlači po blatu. Bih li mogao još jedno ili tri ljeta poljubiti ženu i djecu te otići na pripreme? Nakon Rusije.
Hajde, da, po svojim kriterijima, nisi napravio “ništa”, a osjećaš da možeš, stišće te u grlu, ali ideš na pripreme, ideš pokušati još jednom, dva puta, tri puta. Ali nakon srebra pitao bih se je li zlato, i to vrlo neizvjesno zlato, izvjesniji bijes s tribina, je li bilo koji ishod vrijedan – vremena s obitelji.
Imam već nešto godina, nagledao sam se sportaša dan, tjedan, mjesec i koju godinu nakon kraja karijere. Uh, koliko sam se tuge i sjete nagledao. Svima koji su, na kraju krajeva, pošteno rekli da više ne mogu ili neće, skoro da je jednako teško bilo i ostati i otići. Zaslužuju vječno poštovanje.
Jednako fair treba biti i prema svima koji su odlučili ostati.
Počevši od Dalića, koji je imao prejake argumente da ode i nitko mu riječ ne bi rekao. Pa od senatora do novajlija kojima je igranje za Hrvatsku nakon najvećeg trijumfa isto što i na jazz festivalu sviranje trube nakon Armstronga. Njima treba čestitati na hrabrosti koja se graniči s ludosti, i oni također zaslužuju poštovanje. I to neovisno o rezultatu. Mogli su otići, imali su pravo, a ipak su tu. Iz duše, ova momčad zaslužuje barem dvije godine kredita.