Rijeka je u 152. Jadranskom derbiju bez golova bila - nedorečena. I promašivala zicere i bila podređena. U skladu sa bespotrebno napetom atmosferom oko kluba i ozljedama koje u valovima udaraju na Bišćanovu svlačionicu.
Rujevica prolazi kroz izazovno razdoblje u kojem se Hajduka više ne dočekuje da bi ga se od prve minute napalo i odmah mu prekinulo 'dotok kisika', na nogometnome Kvarneru živi se početak godine u kojem se klupski predsjednik sve češće pita "Što meni sve ovo treba?", a dok gostujući navijači vrijeđaju grad Rijeku i Riječane, Armada - šuti.
Sve to, naravno, ostavlja traga na momčadi koju se ne može 100% izolirati od okruženja pa je trenutnih 100% Gorgona & co. bilo dovoljno jedino za ono što se na kraju i dogodilo. Remi u tekmi koja definitivno ne ide u red nezaboravnijih Jadranskih derbija.
Prečesto su desetkovani Bijeli stajali predaleko od Bilih, nije bilo dovoljno energije i presinga koji bi u začetku ugušio hajdučku ideju igre nego se čekalo na splitsku pogrešku. A ono malo tih pogrešaka koje su dočekali Riječani nisu znali materijalizirati.
Impuls se dogodi ili s tribina ili s klupe, a na klupi je Bišćan imao: nedovoljno spremnog Murića i - petoricu tinejdžera među kojima i srednjoškolca Brauta. Definitivno nedovoljno za aktiviranje neke pričuvne varijante.
Pavičić, Lončar i Halilović nisu se uspjeli nametnuti Hamzi, Caktašu i Palaversi u srcu terena i Rijeka je tu, u veznom redu, napravila nedovoljno da napravi neku opipljiviju dominaciju. Nije se Splićanima niti u jednom trenutku sakrila lopta, nije ih se prisililo na kikseve u kreaciji.
Rijeka je u svojem domu protiv Hajduka osvojila bod. Ni manje, ni više od onoga što je po prikazanome zaslužila.