Treba li nam potres da bismo shvatili da smo sestre i braća, ili da se ponašamo kao sestre i braća, imamo problem. To jest, ako ćemo zbog potresa riječima, mislima, djelima zauvijek biti sestre i braća, nećemo propuštati biti sestre i braća, cijena spoznaje i promjene jest užasna, monstruozna, ali… No, ako ćemo već "sutra" zaboraviti da smo sestre i braća i sukobljavati se, bilo zbog krupnih stvari bilo zbog gluposti, fakat nam nema spasa.
Bilo koje viteško nadmetanje navijača suparničkih klubova je u redu. Navijanje, boks, što god, samo da je gentlemanski, po kodeksu, da nikako ne strada slučajni prolaznik ili itko tko se negdje zatekao jer voli sport. Kakvo god nadmetanje bilo, trebalo bi biti u svijesti da smo sestre i braća.
Sve dok moramo isticati da recimo navijači Hajduka obnavljaju kuću navijaču Dinama, hej!, imamo problem. Prije svega smo ljudi.
Zamislimo ljude od djetinjstva odgajane da je smisao život čips, i ljude od rođenja odgajane da se živi samo za flips. Odrastu, i tuku se ili čak ratuju, doslovce se ubijaju zbog čipsa i flipsa. Ako je za sukob dovoljno samo roditi se na drugom mjestu, imamo problem. Jednako je besmisleno krvavo se sukobljavati zbog Dinama i Hajduka, Osijeka i Rijeke... Jednako besmisleno kao krvavi sukob dva plemena zbog širine nosa.
Možda je teško osvijestiti, prihvatiti, da nismo Modrić ili Janica. Identificiramo se s najboljima. Ali stvarno ne bi trebalo biti teško shvatiti da svi jesmo Petrinja, Sisak i Glina, da svi jesmo Gunja, baš svi, uz samo malo okolnosti, lako možemo biti Škver ili Kamensko. Ili Ana Rukavina.
Svehrvatska akcija pomaganja unesrećenima, u kojoj se opet pokazalo koliko je narod bolji od vlasti koja ga vodi, opet je pokazala i gdje nam je beskraj nastavimo li živjeti svjesni što sve ujedinjeni možemo postići. Što možemo postići krenemo li, za ugodnu promjenu, ne iz minusa, nego iz nule ili iz nekakve trojke. Ako se aktiviramo da od dobrog napravimo bolje, od boljeg najbolje.
Sretna nam 2021. godina!