U filmovima naučiš, opasno je vaditi pištolj ne misliš li pucati. Miša mu, vrijedi i za ostavke. Mišković je izgubio brdo bodova koje je Rijeka osvojila. Ili nije trebao dati ostavku na sve funkcije kod Mamića ili je nije trebao povući.

Publika mi je svjedok, skoro sam oduševljen Rijekom. S naslovom prvaka ili bez. Drukčija priča. Taman da sjedneš u auto, odeš iz Zagreba u Rijeku na utakmicu, malo tjestenine i čašu vina, i isti dan se vratiš.

Hajde, nije pokal koji podiže prvak ove naše lige najdulje branjeni trofej u povijesti sporta, no prije ili poslije neki će Dinamov trener morati otrpjeti da je baš on izgubio. I kud baš sad, kad se pola ili više od pola države kladi na Rijeku Mišković zabrlja?

Najveća je šteta gubitak neutralnih. Uzduž i poprijeko kugle zemaljske navijači se uglavnom raduju penalima suđenim za njih, iako je faul bio na osamnaest metara, a ne vide igranje rukom svojih. Ali ne goni li te grozna nevolja, zašto da ti neutralni okače etiketu da si – isti? A baš si se lijepo razlikovao od svih istih.

Rijeka još miriši na Jesseja Owensa i mnoge koji su se morali odraziti deset centimetara dalje od daske da im ne bi sudili prijestup, nadigrati suce i razne nepravde da bi pobijedili. I nije da zbog prvog težeg faula treba dati crveni karton.

Ali dobro je sjetiti se kapetana Celtica uoči finala 1967. godine. Rekao je da ne idu samo osvojiti naslov prvaka Europe, nego ga idu osvojiti igrajući i ponašajući se kao gospoda. Razlika je silaziš li iz aviona u nepregledno more svojih navijača kao pobjednik bez i najmanje pogreške ili si pobjednik, a ipak isti.

I uvijek je najslađe imati na svojoj strani neutralne. Između Čilića i Karlovića s jedne, i bilo koga preko granice s druge strane, izbor se podrazumijeva. Ali igraju li Norveška i Honduras, izbor određuju tanje žice od običnih navijačkih. Urođenih.

Navija li cijela Hrvatska za tebe, pa makar i zato što navijajući za tebe navija protiv Mamića, fakat si zabrljao daju li ti neutralci drugi žuti ili izravni crveni.