Bili su to dani ponosa i slave, dani kad je Cibona zauvijek ucrtala svoj grb na europsku košarkašku kartu, dani koji se, nažalost, vjerojatno više nikad neće ponoviti. Danas su druga vremena, sve se okreće oko novca, kojeg u našem sportu nema. Pogotovo za takve domete.

- Postojala su tri pravila koja su nam išla na ruku. Prvo, igrači nisu smjeli igrati u inozemstvu prije 30. godine, a izuzeci do 28. Tako se moglo dugoročno raditi s klincima. Drugo, nismo smjeli dovoditi strance, pa su se naši igrači bolje razvijali. Treće, treneri su bili apsolutno zaštićeni. Kad su se uvele licence, klubovi nisu mogli treneru dati otkaz nakon dva poraza jer nisu mogli dovesti drugoga. Ali mi to nismo iskorištavali, nego tražili i stvarali igrače. Došao bih u neko selo jer bih čuo da tamo ima talenata, a tamo je već pet drugih trenera - ispričao je Mirko Novosel.

Prve korake prema atenskom naslovu Cibona je počela raditi 1976., kad je Novosel započeo projekt spašavanja Lokomotive. Doveo je Acu Petrovića iz Šibenika, Knegu i Bečića iz Dubrovnika, Ušića iz Pule, Čuturu, Despota i Nakića iz Industromontaže... Ali ključni korak napravila je 21. travnja 1984. kad je tri sekunde prije kraja majstorice finala u “dvojci” Doma sportova Mihovil Nakić ljevicom zabio za pobjedu i naslov prvaka. Zbog tog je koša Cibona osigurala plasman u Kup prvaka, a time i dolazak Dražena Petrovića.

- U tom je trenutku bilo važno osvojiti naslov, zaista nisam razmišljao o tome što će taj koš kasnije donijeti - nasmijao se Nik.

Za početak, donio je priliku za dolazak Dražena. Željeli su ga i drugi, prvenstveno njegova Šibenka te Partizan i Bosna, a opcija je bila i odlazak u SAD. Ključni čovjek europske Cibone potpisao je pristupnicu dan prije kraja prijelaznog roka, ali prema dogovoru, potpis je postao važeći tek nakon dogovora između njegovih roditelja i Cibonine uprave.

- Imali smo velik kredit kod obitelji Petrović, što zbog mog autoriteta kao trenera reprezentacije, što zbog našeg ponašanja za vrijeme Acina liječenja - rekao je Novosel, misleći na razdoblje kad je mladom, tek pristiglom Aci, dijagnosticirana reumatska groznica, od kakve je 80-ak posto oboljelih završavalo sa srčanom manom ili trajnim invaliditetom. 

No transfere je morao potvrditi i savez, a odobravao ih je samo ako se mladi igrač seli s roditeljima u drugi grad, ako upisuje studij ili je transfer u interesu košarke.

- Imao sam pet od osam glasova da je to u interesu košarke - kaže Mirko.

Dražen je, kako kaže Aco, došao kao šlag. Jezgra momčadi već je bila tu, gradila se godinama.

- Kad smo doveli Acu, Šibenci smo pomogli garniturom dresova, šlapa, lopti... Ušić i Bečić došli su bez problema, Čutura se bio odlučio na odlazak u Zadar, ali ja sam kao trener reprezentacije imao jake argumente, napravio sam pritisak i on se predomislio. No kad je Dražen bio u pitanju, to je bila čista otimačina. Ali da je nismo napravili mi, učinio bi to netko drugi. Dražen je imao jasan cilj, znao je da se s nama može boriti za europski vrh. Šibenka mu je nudila hrpu novca da se vrati, ali nije htio, znao je da tamo nikad neće postati svjetska klasa - objasnio je Novosel. 

I pogodio je. Dvije europske krune najbolji su dokaz. 

Vukičević je prodavao cvijeće samo da preživi

• Da je Dražen živ, ostao bi vezan uz košarku, poput Ace, koji je danas direktor Cibone. Mihovil Nakić i Bečić rade u Ustanovi za upravljanje sportskim objektima, a Nik je zadužen za Ciboninu dvoranu.
• Arapović i Ušić danas su prije svega u ulozi očeva košarkaša. Marko Arapović prošlog je ljeta iz Cibone prešao u Cedevitu, a David Ušić igra u Gorici s Acinim sinom Markom. Kći Senna je odbojkašica.
• Branko Vukičević s Cibonom se rastao na početku rata i vratio se u Beograd, no bio je nepodoban u Miloševićevu režimu i morao je prodavati cvijeće pred crkvom da preživi. Danas radi u marketingu u jednim novinama u Beogradu.