Ne računamo li rane godine kada su Dražan Jerković (1990-1992), Stanko Poklepović (1992-1993) i Vlatko Marković (1993-1994) sjedili na klupi hrvatske nogometne reprezentacije te utakmicu koju je 1994. u Palermu protiv Italije vodio Tomislav Ivić, hrvatski su izbornici u pravilu više puta dobivali otkaze nego što su davali ostavke. 

Ćiro Blažević je nakon svjetske bronce 1998. godine kiksao i nije otišao na EP 2000., ali ostao je izbornik. Međutim, morao je otići 2002. usred kvalifikacija za SP. Njegova smjena se dogodila zbog loših rezultata, ali bilo je tu i politike...

Njegov nasljednik Mirko Jozić otišao je sam nakon lošeg nastupa na SP-u u Japanu i Južnoj Koreji, dok je Otto Barić 2004. godine dobio otkaz zbog lošeg nastupa na Euru. 

Cico Kranjčar je 2006. otišao zbog lošeg rezultata na SP-u u Njemačkoj, dok je Slaven Bilić nakon sjajnih kvalifikacija i nastupa na EP-u 2008. zapeo u kvalifikacijama za SP 2010. ali nije smijenjen već je sam otišao nakon EP-a 2012. godine. 

Igor Štimac otišao je zbog novih slabih rezultata naše reprezentacije, a isto je dočekalo i njegovog nasljednika Niku Kovača. Znakovito je dakle da se otkazi nisu uvijek događali zbog kikseva na velikim natjecanjima već Davor Šuker više mijenja izbornike kao svojevrsnu preventivu. Štimac i Kovač odlaze jer su ugrozili odlazak na veliko natjecanje i samim time veliki novac savezu. 

Još uvijek ne znamo tko će biti novi izbornik, no njemu će (ne)uspjeh protiv Bugarske i Malte uvelike odrediti daljnji put na čelu hrvatske nogometne reprezentacije.