Dok smo se na plaži u Tribunju bezbrižno dogovarali kad će pasti prvi ljetni kupanac, netko je dotrčao i rekao kako je čuo da je poginuo Dražen Petrović. Presjeklo me je u srcu. Odmah sam počeo trčati kući.

Govorio sam sebi kako je to nemoguće i kako je to vjerojatno neka podvala. Zazivao sam Boga moleći ga da to ne bude istina. Nisam mislio da će na televiziji biti prijenosa jer su česte bile redukcije struje. A onda šok. Struja je došla iako je bila redukcija, a na televiziji su se vrtjele vijesti o njegovoj tragičnoj smrti. Tata je plakao, a i ja s njim. Osjećali smo se kao da nam je stradao član obitelji. 

U misli mi se vratila slika iz sredine 1980-ih godina kad sam Dražena nakratko upoznao. Roditelji su me odvezli u Pirovac gdje je Dražen na improviziranom igralištu u centru mjesta igrao utakmicu. Ne sjećam se tko je s kim igrao jer tada još nisam krenuo ni u školu, ali se sjećam tate koji ga je tijekom zagrijavanja za utakmicu zamolio da se fotografira sa mnom. Stao sam pored Dražena i pogledao prema gore. Učinilo mi se da je visok kao toranj. 

Ovaj ponosni dječak na slici s Draženom sam ja. Kako vrijeme leti, danas je tužna 22. godišnjica.