Rijetkost je, ali tu i tamo se dogodi da se i u profesionalnom nogometu sa tisućama primadona i u vrtlogu ogromne love pojavi čovjek koji na velikoj sceni traje desetljećima, a o kojem ama baš svi pričaju sa zasluženim poštovanjem. Jedan takav, Luigi Simoni, danas je otišao u dobra spominjanja.
Gigi Simoni preminuo je u 82. godini, godinu dana nakon što mu je dijagnosticirana kronična i teška bolest. Šezdesetih i početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća igrao je za Napoli, Torino, Juventus, Bresciju i Genou.
Trener je bio gotovo četiri desetljeća. Od Cremonesea i Pise preko Lazija i Genoe do Napolija i Intera. Odrastao je u tvrdoj i stoičkoj središnjoj Italiji, nedaleko Bologne.
Odgojen da poštuje pa će biti poštivan, da ne osuđuje i do cilja dolazi samo napornim radom. Gigi Simoni cijelu je svoju karijeru u tom mutnom nogometnom svijetu bio i ostao - gospodin.
Niti jedna afera, niti jedna psovka, niti jedna pa i najmanje upitna gesta prema bilo kome. Kad se prisjećaju svojih najdražih trenera, najveći majstori koje je trenirao ne zaboravljaju Simonija.
S Interom je 1998. osvojio ondašnji Kup Uefa (Europsku ligu), prvi trofej predsjedničke ere jednog drugog gospodina jednakog kova, predsjednika Massima Morattija.
Presidenteu su prigovarali što je momčad nakrcao sa previše primadona, ali Simonijev Inter bio je ambijent rada, reda i vrhunske atmosfere. Glas nije podizao, ali kad je govorio nitko nije upadao u riječ.
Pred njim su mirno stajale mega-zvijezde Ronaldo i Roberto Baggio, ljubimac navijača Zamorano, Recoba i Djorkaeff, svjetski prvak Bergomi, 'lude' glave Simeone i West...
Jedan jedini put je izgubio živce. Kad bi ih vjerojatno izgubili i Gandhi i Martin Luther King. Kad je vidio da mu Juventus krade Scudetto ispred nosa u Torinu, dok je Iuliano rušio Ronalda, a sudac odmahnuo rukom pa 10 sekundi kasnije sudio penal na drugoj strani.
Prije osam godina je otišao u mirovinu i više ga se u mediji nije moglo natjerati. Nije mu na pamet padalo nekome soliti pamet ili komentirati kako je neki mlađi kolega nešto mogao napraviti bolje.
On je svoje rekao u preko šest desetljeća u nogometu kao igrač i trener. Po stilu i manirima najsličniji mu je Claudio Ranieri. Treneri gospoda koji sve više postaju... Tek sjećanje na neka druga nogometna vremena.