Korab Morina i Matija Capar bili su nerazdvojni. Dva prijatelja, dvije ikone hrvatskog hakla. Gdje je bio jedan, obavezno je i drugi. Kao prst i nokat.
- Zajedno smo krenuli 2001. i od tad smo bili nerazdvojni. On je s Trešnjevke, ja sam iz Centra. Upoznali smo se na nogometu i tu je krenula naša avantura. Sva osvajanja Kutije Šibica, prvenstava, kupova, ljetnih i zimskih turnira. Sve smo zajedno osvajali. Bio je najinteligentniji igrač kojeg sam poznavao. Kad god bih slagao momčad, njega bih prvog odabrao. Niti Brazilce, ni najbolje haklere svijeta, već njega. Ne samo zbog igre, već zbog odanosti - počeo je Korab.
- Znao bih ga nazvati u pet ujutro i reći: 'Capi, diži se, idemo u München na turnir'. Ne bi ništa pitao, ni kada igramo ni za koga, ni zašto, samo bi rekao: 'Gdje me i kada skupiš?'. To je ta odanost.
Matija je bio zaštitni znak Kutije. Osvojio ih je sedam, a od 17. godine nije propustio niti jednu Kutiju. Nogomet mu je bio i profesija i hobi. Osim nogometa, veliku važnost pridavao je crkvi, a vodio je i Katoličku malonogometnu ligu. U toj ligi svaka psovka, pa i najmanja, znači isključenje na dvije minute.
- Capi je bio veliki vjernik i tako je i živio. Volio je pomagati ljudima, a novac mu nije predstavljao neku preveliku važnost. Bio je jedan od rijetkih igrača koji nije psovao. Znate, svatko u trenutku ludila, igre, bijesa zna nešto opsovati, ne i Capi.
On i Korab zajedno su igrali turnire po Europi.
- Bio je turnir u Bosni. Trebali smo se vratiti, a mi smo htjeli odigrati još jednu utakmicu. Capi i ja smo se skrivali po dvorani, predsjednik kluba nas je tražio, ali uzalud. Na kraju smo se uspjeli sakriti, odigrati utakmicu, sjesti u auto i stići na novi turnir. Jednom smo za vikend odigrali 24 utakmice u tri države. I u sve 24 pobijedili - isrpičao je Korab.
Ako je s Korabom bio povezan na terenu, s Josipom Štivičićem bio je izvan. U onom 'nevidljivom djelu', organizatorskom. Zajedno su odrasli u istom kvartu.
- Na istom školskom igralištu. To mu je bio dom. A osim nogometa, bili smo povezani i preko Župe Sv. Josipa. Zajedno smo organizirali prvi futsal turnir, krenulo je 2010. Sada je turnir ugašen, nemam snage. Prije nego je nastradao, rekao mi je: Joe, ako ikad odustaneš ili nešto, ja bez tebe ovaj turnir neću raditi, to je naš turnir'. I ako će biti neki memorijalni turnir za Capija, onda to treba biti taj njegov, Futsal cup Sv. Josipa. Ove godine se trebao održati 8. po redu Futsal Cup Sv. Josipa. TREBAO. Nažalost, bit će to nikada odigrani kup te se na ovaj tragičan način priča gasi. Mi smo funkcionirali kao team i jako smo se dobro nadopunjavali. Odlaskom Matije priča za mene osobno nema više smisla - kaže prijatelj Josip.
Bio je to turnir u kojem su vrijedila posebna pravila, igralo se četiri plus golman, po futsal pravilima, a svaka psovka značila bi dvije minute isključenja. Svaka, pa i najmanja.
- Da bismo privukli što više ljudi, ubacili smo i kvartovske momčadi te one s Katoličke lige. I zabranili smo psovanje. Znate, od psovki vam kreće svo zlo, prvo psovke pa onda tučnjave. I svi su se pridržavali. Bilo je tu i ljudi koji su znali i opsovati Boga, no na našem turniru bi bili mirni i tihi. Mi od tog turnira nismo imali nikakve financijske koristi. Ljudi su nam često govorili:' E, jeste Capi i ti budale. Kaj ne zgrabite neku lovu...'. Nama to nije bio cilj, već maknuti ljude s ceste i napraviti nešto dobro - kaže Josip.
Matija je igrao za najveće hrvatske momčadi, igrao je za reprezentaciju Hrvatske. Kutiju šibica je osvajao sedam puta, nema turnira koji nije osvojio. Osim jednog - onog svog. Kvartovskog. Mogao je dovesti najbolju momčad, složiti 'dream team' no to onda ne bi bio on.
- Svake godine je igrao za Župu Sv. Josipa. Turnir je počeo 2010. i svake godine smo igrali zajedno. Nažalost, nije osvojio niti jednom. Dvaput je igrao finale i oba puta izgubio. Baš mi je rekao: 'Joe, igrao sam svakakve turnire, osvajao ih milijun po Hrvatskoj i inozemstvu, igrao Ligu prvaka, prošao sam sve i svašta, a ne mogu osvojiti vlastiti turnir'. Znao je da je Trešnjevka njegov dom, a Župa Sv. Josipa njegova kuća. Mogao je dovesti najbolje igrače, ali nije htio. Htio je osvojiti s dečkima iz svoje Župe - rekao je Josip, te nastavio:
- Jedno vrijeme za nas je igrao i Domagoj Abramović, bivši igrač Dinama, i on je član Župe. No nismo mogli osvojiti. Rekao sam mu: 'Capi, ti to namještaš tako da ga osvojiš na desetu obljetnicu, znam to'. Nažalost, nije ne dočekao. Želja mu se nije ostvarila da osvoji ovaj njemu drag turnir u kojeg je davao cijelog sebe. Ali, Capi, duboko se nadam da sada slaviš gore skupa sa Sv. Josipom svoj najveći trofej svoju najveću pobjedu a to je kraljevstvo Božje.