Na današnji dan prije 18 godina u stravičnoj prometnoj nesreći na autoputu u njemačkom Denkendorfu poginuo je 'košarkaški Mozart' Dražen Petrović. Vjerojatno nema čovjeka u Hrvatskoj koji se ne sjeća mjesta i trenutka gdje je bio i kako se osjećao kad je saznao da smo ostali bez najvećeg, legendarnog kapetana Dražena Petrovića. Tog 7. lipnja 1993. vrijeme je u Hrvatskoj stalo, za Draženom je tugovao cijeli svijet, no legendarni Petro je u svojoj kratkoj karijeri stigao zadiviti cijeli košarkaški svijet i otvoriti vrata brojnim klincima koji i danas na njega gledaju kao nedostižno božanstvo.

- Ne znam može li se uopće riječima opisati što nam je Dražen značio - emocionalno, fizički i na sve ostale načine. Svi ćemo zauvijek pamtiti ono što smo vidjeli, taj osmijeh, taj osjećaj, taj natjecateljski duh, i sa stanovišta košarke izbačaj lopte prema košu. Nikada ga nećemo zaboraviti! - rekao je tadašnji trener njegovih New Jersey Netsa Chuck Daily.

Dražen Petrović bio je i ostao simbol sportske hrvatske, košarkaški duh koji i 18 godina nakon strašne nesreće bdije nad nama, čovjek koji je svojim pristupom sportu i ljudskim osobinama motivirao tolike vrhunske sportaše godinama nakon pogibije. Njegov primjer upornosti i ljubavi prema sportu oduševio je i one koji u to vrijeme nisu vjerovali da će 'tamo neki Hrvat' doći u NBA i pokazati zvijezdama kako se to radi.

Od Šibenke do New Jersey Netsa

Sve je počelo u njegovom Šibeniku. Već sa 13 godina trenirao bi po nekoliko sati dnevno, a luđački ritam treninga isplatio se već dvije godine kasnije kada ga je trener prvi put ubacio u igru 's velikim dečkima'. Nakon toga više ništa nije bilo isto. Javnost se po prvi put upoznala s vanserijskim igračem koji će sljedećih godina oduševljavati navijače i stručnjake diljem svijeta. 

- Nikad nisam propustio jutarnji trening. Nikad! Uzmem loptu,ubacim 500 ili više. Postavim stolice i driblam - objasnio je tajnu uspjeha.

No Šibenka je tom čupavom klincu s Baldekina ubrzo postala premala i Dražen je s nepunih 20 godina otišao za bratom Acom u Cibonu. Acina Cibona ubrzo je postala draženova Cibona, momčad koju je dvaput odveo na vrh Europe. Već tada bio je najbolji europski košarkaš, a preko Reala polako je krenuo prema ispunjavanju svoga sna. Otišao je u NBA! Europske košarkaše tih godina u NBA-u su gledali s podsmijehom, a Draženu je sve to bio samo još veći izazov. U Portlandu se nije naigrao, otišao je u New Jersey i dobio priliku. Naravno, iskoristio ju je te je u vrijeme All Star vikenda 1993. bio 10. strijelac lige, no imao je jednu manu - nije bio Amerikanac. Nisu ga uvrstili u All Star momčad i ta ga je nepravda strašno pogodila. 

- Nema tu slučajnosti. Ako me nisu sada izabrali, kad će?! Pozvali su me da dođem pucati trice. Ne, hvala! Meni je mjesto na terenu - Draženove su riječi bile pune bola tih dana.

I doista je Dražen imao razloga za tugu i osjećaj nepravde. U Netsima je te sezone 1992/93. igrao najbolju košarku u životu, bio je i najbolji bek šuter najjače lige svijeta. Iste te 1992. godine odveo je i hrvatsku reprezetnaciju do najvećeg uspjeha u povijesti hrvatske košarke, srebra zlatnog sjaja na OI u Barceloni. Zlato je ipak bilo rezervirano za originalni Dream Team.

Tragična nesreća na njemačkoj autocesti

Draženov životni put u naponu snage prekinula je stravična automobilska nesreća na njemačkoj autocesti. I ta strašna nesreća usko je povezana s košarkom i njegovim najdražim dresom, oni reprezentativnim. I dok su se svi ostali reprezentativci vračali zrakoplovom s kvalifikacijske utakmice u Poljskoj, Dražen je s djevojkom kući krenuo automobilom. Za upravljačem je bila njegova djevojka, a na stražnjem sjedalu sjedila je njezina majka. Poginuo je samo Dražen.

 New Jersey je umirovio njegovu 'trojku', Cibonina dvorana nosi njegovo ime, ima i svoj trg, muzej, hrvatski je sportaš stoljeća, NBA liga uvrstila ga je u Kuću slavnih, a mama Biserka najavila je i spomenik te spomen-sobu u rodnom Šibeniku.

- Voljela bih da se cijela ta šibenska priča veže i na festival djeteta. Cijeli naš stan od 78 kvadrata u Preradovićevoj 3 bit će svojevrsni muzej. U njemu će biti i netaknuta Draženova soba i odjel našeg zagrebačkog muzeja. Spomenik će biti desetak metara ispod, ispred dvorane Baldekin - rekla je Biserka za Večernji list.

Počivao u miru, kapetane i hvala ti!