Bilo je vrijeme bez lopti. Djeca su na male igrala onom plastičnom, Jugoplastikinom, s naslikanim crno-bijelim peterokutnicima, koja bi se svako malo probušila, ili bi preko noći ispuhala. Odrasli igrali su gumenom, koju su svi zvali polufudbalska, koju je proizvodio Prvi maj iz Pirota. U kasabi postojale su samo dvije prave nogometne lopte. Jedna se čuvala pod ključem, u klubu, i njome bi svake druge nedjelje Rudar igrao utakmice republičke lige. Imala je i svoj naziv: službena lopta. Drugu je od komadića govedske kože sašio najčuveniji šuster u čaršiji, zvali su ga čika Križo. Križina lopta - to je bio njezin naziv - stajala je u svlačionici, i služila je za trening prvotimcima Rudara. Omladinci i pioniri kluba trenirali su s polufudbalskim, gumenim loptama.

I još mala digresija: čika Križo se ustvari zvao Ivan. Smrknut stariji čovjek, a žena mu bila Malina. Jednom se tako povjerila Bosi, čuvenoj raskopuši, da je njezin Ivan u životu prošao križni put, i da je to razlog što se nikad ne smije. Bosa je, naravno, svima ispričala ono što joj je u povjerenju rečeno, a na šustera Ivana primio se nadimak - Križo. Nezadovoljan stanjem u svjetskom fudbalu, čika Križo rekao je da će doći i to vrijeme kad će se lopte za svjetsko prvenstvo šiti od ljudske kože. Zvalo ga na informativni razgovor u Službu bezbjednosti, da objasni šta je mislio. On išao i objasnio.

A bio i neki Adnan. Jedinac, roditelji ga kasno dobili, pa ni za što nije bio, kenjkav, razmažen, u školi nemiran, bez ikakvih interesa. I otac, i mater bili mu iz bogatih čaršijskih obitelji, čije bogatstvo ni rat i poslijeratna pravda nisu mogli ozbiljno okrnjiti, jer u nas se iz zlih iskustava bogatstvo odavno nije pretakalo u zemlju i kuće, nego u zlato i dukate, koje rat ne može popaliti i koje će mudar domaćin sačuvati pred svakom vlašću, tako da je babo Adnanov, e ne bi li na pravi put izveo sina i ne bi li ga učinio milijim među vršnjacima, putovao u Beograd, da mu kupi pravu loptu, fudbalsku. Onakvu kakva je službena, Rudarova. Samo još bolju.

Adnan je imao dvije lijeve noge, bio je smotan kao šuferica, ali okolnost da je imao loptu od svega bila je važnija. Dolazilo mu se u avliju na gledanje i na pipanje lopte. Dolazila su djeca, koja su ga znala i koja ga nisu znala, a dolazili su i mladići, oni koji su između sebe igrali nogomet na školskom igralištu, i oni koji nogomet nisu igrali, da vide loptu, da je opipaju i da, ako im Adnan i čika Hamo dopuste, malo piplaju po avliji. Dolazili su i stariji ljudi, čika Hamini vršnjaci, pa još stariji od njih, da izbliza vide pravu fudbalsku loptu, sašivenu u Njemačkoj od prave govedske kože.

Onda je lopta iznesena na ledinu, od četiri kamena načinjena su dva gola, djeca su se podijelila u dvije ekipe, Adnan je birao s kime će on igrati, a čika Hamo stajao je sa strane i pazio da lopti šta ne bude. Igra je bila čudna, najčudnija koja se do tad igrala, jer se moralo igrati tako da Adnanu ne dosadi. Jer ako mu dosadi, on će prekinuti utakmicu i odnijeti loptu. Ali kako se nije znalo kakva to igra treba biti koja njemu neće dosaditi, djeca su, ti najbolji umovi jedne kasabske generacije, ginula po ledini, samo da Adnanu učine po volji pa da što duže ostanu s loptom. Nekad bi mu se svidjelo ono što oni rade, pa bi utakmica trajala satima, sve dok se ne spusti mrak, a nekad bi sve bilo gotovo već nakon dvadesetak minuta. Kako bi dječačka mašta smišljala nove nogometne situacije, i kako bi se, malo pomalo, trošilo sve ono što su vidjeli na televiziji ili na nedjeljnim Rudarovim utakmicama, na koje su išli s očevima, stričevima, amidžama, daidžama, tako je igra Adnanu postajala sve dosadnija i predvidljivija. Znalo se da treba smisliti nešto novo, ili će on odnijeti loptu.

Trajalo je to kroz proljeće i ljeto, na ledinu se izlazilo svakog popodneva kad nije bilo kiše, pa sve do u kasnu jesen, kada je lopta na neko vrijeme bivala zaboravljena. A onda su se sljedećeg proljeća, čim su okopnili snjegovi, i blato se stvrdnulo, dječaci opet pojavili pred Adnanovom kućom. Zvekirom su udarali o avlijske kapije, Adnan se pojavio s loptom pod rukom, čika Hamo postavljao je golove, i taman da će sve krenuti ispočetka, kad li dječaci shvate da je najednom drukčije. Adnan birao je da igra s onim najslabijim. Na to su oni jači, oni koji su igrali bolje, pomislili da će se sad s pravom loptom igrati i prave utakmice. I na čas taj im je odurni klinac, kojeg će kroz život nositi kao jednu od mučnijih zavičajnih uspomena, postao drag. No, ta dragost potrajat će sve dok njemu i njegovom timu ne zabiju prvi gol.

- Ne važi, ne važi! - vikao je svojim vazda promuklim glasom, i soptao da gol nije po pravilima.

Po kakvim pravilima, upitali bi ga, pa im je Adnan onda objasnio kakva su to nova pravila na snazi. I tako je započela igra, što će se nastaviti sve do sljedeće jeseni, u kojoj će Adnan stalno mijenjati pravila, poništavati golove, namještati rezultate i tako mrcvariti sve oko sebe. Jednom ili dvaput čika Hamo se pokušao umiješati, pa mu reći da nije lijepo to što radi i da se oko pravila treba dogovoriti prije utakmice, a ne da ih se mijenja u vrijeme igre. On bi se tada naljutio, uzeo bi loptu i otišao u kuću. Djeca bi vikala nemojte, čika Hamo, neka Adnan mijenja pravila, nova pravila su mu bolja, na što bi im Adnan uzvraćao s nisam ja glup, znam ja šta vi radite, i svejedno odlazio u kuću. Eto, toliko je dječacima u ono vrijeme bilo stalo do lopte, prave kožne fudbalske, bolje i od službene lopte FK Rudara. Govorilo se: kada za dvije godine Rudar bude slavio pedesetu godišnjicu, čika Hamo će im posuditi Adnanovu loptu, da s njome igraju prijateljsku utakmicu s reprezentacijom Jugoslavije. (Bio je to čaršijski mit: dvije godine kasnije, o pedesetogodišnjici, nije bilo prijateljske utakmice, s reprezentacijom Jugoslavije ili s bilo kim drugim, samo su trojica najstarijih nogometaša u znak zahvalnosti od kluba na dar dobili prave Omega ručne satove.).

I tako je prošla još jedna godina, a dječaci iz Adnanove generacije već pomalo su postajali mladići, stasali za gumene polufudbalske lopte, proizvedene gdje i gumene čizme i automobilske gume, kod pirotskog Prvog maja. Kada je na proljeće okopnio snijeg, pojavila su se dvojica ili trojica, da pitaju čika Hamu da im Adnan pozajmi loptu.

- Ali zar nećete igrati? - zavapio je čika Hamo.

Oni su se samo zgledali i bez odgovora, samo uz pozdrav, otišli. Adnan je stajao u dovratku i šutio. I to bi bio prvi kraj ove priče. Na ledini, pokraj kuće, nikad više nitko nije zaigrao nogomet. Dječaci su odrasli u mladiće, pa su nekako preboljeli pravu nogometnu loptu, jer nisu mogli igrati takav nogomet u kojem će se pravila mijenjati za vrijeme igre. Jer igra prestaje biti igra ukoliko pravila nisu unaprijed dogovorena i ne važe za sve.

No, kako ovaj kraj zvuči pretjerano poučno, a nije ni do kraja tačan, nastavimo dalje. Teta Zdenka i čika Hamo sina jedinca Adnana dobili su prekasno. Na Jezeru, u Sarajevu, reklo im je da je to medicinsko čudo i ako u Boga vjeruju, svakako neka mu se zahvale. Jesu li vjerovali ili nisu, ne zna se, ali teta Zdenka i čika Hamo u dva su se različita hrama zahvaljivali istom Bogu.

Adnan je, međutim, bolovao od neke neizlječive bolesti, ovaj vam pisac neće reći koje, jer nas se sve skupa to i ne tiče, i ta je bolest sakrivana od kasabe. Medicinsko je čudo to što je Adnan doživio petnaestu, govorili su im doktori na Koševu. No, ne zna se jesu li se teta Zdenka i čika Hamo opet zahvaljivali Bogu, i jesu li to učinili jednom ili dvaput. Za sve, osim za njih dvoje, Adnan je bio užasan dječak, najgore dijete koje se u ovoj kasabi ispililo, jer nije bio ni dobar, ni pametan, ni plemenit, jer je drugu djecu mrcvario s tom nesretnom loptom, i jer im je mijenjao pravila tokom igre. Od svih se tajilo da je Adnan bolestan, jer mu je bolje da misle da je takav pa da ga ne vole, nego da misle da će umrijeti pa da ga žale. Adnan je umro nekoliko mjeseci prije nego što bi navršio osamnaest. Njih dvoje će ga žaliti dok budu živi. Što bi drugo jadni radili. U kasabi mislilo se da je umro iznenada, bez bolesti, pa su se oko toga ljudi dijelili u skladu s vlastitim karakterima. Što je s loptom bilo, ne zna se.

Ova priča mi je na um pala kada su Gianni Infantino i Donald Trump počeli mijenjati pravila za vrijeme igre. I pomislio sam da se, možda, već i ispunilo ono čika Križino da će se jednoga dana, na svjetskom prvenstvu u nogometu utakmice igrati loptama sačinjenim od ljudske kože. Barem svaka deseta lopta na Svjetskom prvenstvu u Americi sašivena je od ljudske kože, ali ne zna se koja je ta deseta. U svakoj je lopti, međutim, mikročip, tako da igra bude poštena.

U kasabi postojale su samo dvije prave nogometne lopte. Jedna se čuvala pod ključem, u klubu, i njome bi svake druge nedjelje Rudar igrao utakmice republičke lige. Imala je i svoj naziv: službena lopta

Drugu je od komadića govedske kože sašio najčuveniji šuster u čaršiji, zvali su ga čika Križo. Križina lopta - to je bio njezin naziv - stajala je u svlačionici, i služila je za trening prvotimcima Rudara