Postoje sportaši čije su karijere ispisane zlatnim slovima, a postoje i oni čiji je put satkan od nevjerojatnog talenta, nadljudske borbenosti i gotovo filmske drame.
POGLEDAJTE VIDEO:
U ovu drugu kategoriju spada David Mandić (28), lijevo krilo hrvatske rukometne reprezentacije i njemačkog Melsungena. Njegova priča nije samo priča o uspjehu, već o prkosu, odricanju i nevjerojatnoj mentalnoj snazi čovjeka kojeg su ozljede lomile, ali nikada nisu slomile njegov duh. On je simbol modernog rukometnog ratnika, tihog heroja čije je junačko srce postalo inspiracija.
A da je taj duh jači od svega, dokazao je i na Europskom prvenstvu, gdje je ponovno bio jedan od najboljih igrača Hrvatske. Briljirao je u pobjedi protiv Slovenije i hladnokrvno zabio ključan gol protiv Mađarske za plasman u polufinale, podsjetivši sve zašto je, unatoč svim nedaćama, i dalje nezamjenjiv.
Svaka velika priča ima svoj početak, a Mandićeva je započela u malom hercegovačkom mjestu Hardomilje pored Ljubuškog. Odrastanje u kraju koji je iznjedrio nebrojene rukometne velikane odredilo je i njegov put. Kao dječak je prve rukometne korake napravio u slavnom Izviđaču, klubu koji slovi za jednu od najboljih škola rukometa u regiji. Priča o njegovoj upornosti, zbog koje je zaradio i nadimak "Rambo", danas zvuči gotovo nestvarno – kako bi stigao na treninge u šest kilometara udaljeni Ljubuški, često je pješačio ili stopirao. Ta svakodnevna borba oblikovala je njegovu nesalomljivu radnu etiku i izdržljivost.
- Bit ću najbolji na svijetu, uvijek je govorio mali David Mandić, misleći samo na rukomet. Za njega ništa drugo nije postojalo. Samo lopta i rukomet. To je nešto nevjerojatno - kazali su nam njegovi susjedi u Hardomilju pored Ljubuškog, odakle je svaki dan išao na trening.
- I igrači me zezaju zbog toga. Nekad me tata vozio, ali rijetko. Imao sam od svog sela Hardomilja do dvorane više od šest kilometara, stopirao sam ponekad, hodao po kiši, svašta... Odabrao sam svoj put i on me vodi prema vrhu - kaže nam Mandić.
Treneri tvrde da na trening nikad nije zakasnio. Dolazio je i ranije kako bi što više bio u dvorani. Sigurno je često puta i pretrčao taj put.
- Dolazio je na treninge bolestan, umoran, neispavan, trenirao je dan i noć. Je li ikad propustio trening? Ma jok! Dolazio je igrati za starije generacije, igrao je turnire, utakmice. Stalno mu je rukomet bio u glavi, a lopta u rukama - kazao nam je Slaven Tomić, trener u Izviđačevoj rukometnoj školi koji je vodio i Davida.
- Za rukomet je bio vrlo darovit. Vidjelo se to od početka, a bio je i uporan. Potpuno se posvetio rukometu, čak ponekad zapostavivši i školu. Bio je prvo krilo naše juniorske momčadi u finalu prvenstva, a bio je mlađi čak tri godine od ostatka momčadi - kazao nam je Tomić.
Odrastao je u obitelji s četvero djece, jedan brat je također bio dobar, ali je odustao, a njegov najmlađi brat je 2007. godište i također je ogroman talent.
- U Ljubuškom nije bilo drugih sportova. Rukomet je tada bio u modi jer je klub igrao Europu. To sam odabrao od početka. Škola? Nije me zanimala, posvetio sam se samo rukometu. Završio sam Agroturističku školu i to je najvažnije. Rekao sam da ću gurati rukomet i ako što bude, bude. Evo, isplatilo se izgleda. Nadimak Rambo mi je novi, ali zovu me i Medo. Svi se tako međusobno ovdje u repki zovemo, Musa, Dule, ja... Odakle mi snaga? Pa svi mi Hercegovci smo jaki, snažni momci - ispričao nam je Mandić prije nekoliko godina.
Dok su njegovi vršnjaci imali druge interese, David je znao samo za jedno – rukomet. Škola i ocjene, kako je jednom otkrio njegov trener, nisu ga previše zanimale. Završio je Srednju strukovnu školu Ruđera Boškovića u Ljubuškom za agroturističkog tehničara, no misli su mu uvijek bile na parketu. Taj fokus i predanost brzo su ga profilirali kao jednog od najperspektivnijih mladih igrača, a s Izviđačem je u sezoni 2015./16. osvojio i naslov prvaka Bosne i Hercegovine.
Ključni korak u karijeri bio je prelazak u redove PPD-a Zagreb 2018. godine. Bio je to njegov izlazak na veliku europsku scenu i prilika da se dokaže u Ligi prvaka. U Zagrebu je stasao u ključnog igrača i kapetana, a ono što ga je izdvajalo od drugih krila bila je njegova nevjerojatna igra u obrani. Dok su krilni igrači tradicionalno zaduženi za kontranapade, Mandić je postao specijalist za obranu, sposoban igrati "halfu" u zoni 6-0 ili biti prednji u formaciji 5-1.
Tu kvalitetu prepoznao je i tadašnji izbornik Lino Červar, koji mu je dao ogromno povjerenje. Mandić je postao nezamjenjiv kotačić "kauboja", a kruna te generacije stigla je na Europskom prvenstvu 2020. godine, gdje je Hrvatska osvojila srebrnu medalju. U napadu je bio nezaustavljiv, a u obrani stup za koji suparnici nisu imali rješenja. Činilo se da je pred njim samo zvjezdano nebo.
Nevjerojatna kalvarija i prokletstvo velikih natjecanja
Upravo kada je trebao biti na vrhuncu, počela je njegova nevjerojatna borba s ozljedama, kalvarija koja bi slomila i puno iskusnije sportaše. Niz pehova postao je gotovo prokletstvo, zbog različitih problema propustio je čak pet velikih natjecanja zaredom: Svjetsko prvenstvo 2023., Europsko prvenstvo 2024. te Olimpijske igre u Parizu 2024. godine. Svaki put ista priča – taman kad bi se vratio u formu, novo pucanje, nova bol, novi oporavak.
Vrhunac drame dogodio se na Svjetskom prvenstvu 2025. godine. Nakon godina izbivanja, napokon se vratio u reprezentativni dres. U utakmici protiv Islanda, pred domaćom publikom, plakao je od sreće. Emocije su ga svladale, a činilo se da je pehovima došao kraj. A onda, u idućoj utakmici protiv Slovenije, dogodio se novi šok. U sedmoj minuti slomio je prst i prvenstvo je za njega bilo gotovo. No, čak ni to ga nije zaustavilo, sa slomljenom šakom odigrao je do kraja, a tek je onda otišao na operaciju.
Dok na terenu proživljava drame, privatni život Davida Mandića njegova je mirna luka. Od 2022. godine član je njemačkog bundesligaša MT Melsungena, gdje živi u malom i mirnom istoimenom gradiću. Daleko od gradske vreve, pronašao je idealno okruženje za obiteljski život. Najveća podrška mu je supruga, Mostarka Ana Soldo, s kojom se vjenčao 2021. godine. Par je 2023. dobio kćer Katju, koja je postala centar njihovog svijeta.
- Familijarni sam čovjek. Jako sam miran, ali kad me naljute, znam biti zeznut - rekao je jednom prilikom, otkrivši da unatoč uspjehu u Njemačkoj već gradi kuću u rodnoj Hercegovini.
- Jedva čekam vratiti se doma. Kad završim karijeru, sigurno ću se vratiti u Izviđač. To je neki moj plan. Odlučio sam tamo i živjeti, to je lijepi krug, tamo gdje si krenuo, tamo ćeš se i vratiti - poručio je Mandić.