Famozni Transfermarkt ovih je dana objavio svoje novoformirane procjene tržišne vrijednosti svih nogometaša pod kapom nebeskom. I čak su i suzdržani Primorci kojima je Rijeka religija, a nogomet doručak, ručak i večera - oduševljeni.
VIDEO: Nova Kantrida - spektakl!
Svima je narasla vrijednost, nekima se: udeseterostručila! Gotovo sve što hoda svlačionicom ima (više)milijunsku nogometnu vrijednost. Pašalić, Labrović i Fruk tri i pol milijuna, Hodža i Janković tri milijuna, Selahi dva i pool, Pjaca 1,7, Ivanović milijun i pol, Veiga 1,3, Smolčić i Goda 1,2, Galešić milijun...
I istina, svaki od tih iznosa daleko je izdašniji nego kad su došli na Rujevicu.
Rijeka, dakle, radi svoj uobičajeni fenomenalni posao. Na svakom mercatu prodaje i mijenja momčad, znatno povećava vrijednost svojih (uglavnom jako mladih) igrača i živi od njihove prodaje, a ne skida se iz vrha ili s vrha HNL-a.
Primjer: Matija Frigan
Ali opet, kad mu spomenete Transfermarkt... Osmijeh na licu Damira Miškovića i dalje je, kao što je uvijek bio, sarkastičan. Jer web stranice, pa ma koliko specijalizirane bile, pišu neke svoje, a predsjednik i vlasnik Rijeke (doslovno) savršeno dobro zna kakve su zaista istine.
I to od imena do imena igrača koje su njegovi ljudi odabrali, a on amenovao njihovo dovođenje pa ih sad plaća.
Bolji vam primjer od Matije Frigana ne treba. 'Transfertržnica' vidjela ga je kao napadača od milijun i pol do dva milijuna eura vrijednosti. A Mišković je gledao i smijao se. Jer je znao da je to najmanje dvostruki iznos.
Pa ga ljetos prodao za pet i pol (zapravo šest) milijuna eura, a da je igrač htio u Emirate moglo se uzeti i sedam, sedam i pol milijuna. No čovjek koji je sagradio Rujevicu sagradit će, kaže, i novu Kantridu, a Rijeku je pretvorio u prvaka i veliku HNL-snagu, dijametralno je suprotnog karaktera od percepcije koja je o njemu stvorena van Kvarnera.
Selahi 'u ništa'
Na pamet mu ne pada 'zavrtati ruku' igračima ili trenerima za milijun-dva više. Ono što gotovo svi ne shvaćaju je jedna jako jednostavna činjenica: s Damirom Miškovićem treba biti samo iskren i pošten. Radilo se o prosječnoj hrvatskoj plaći nekoga iz klupske radne zajednice ili igraču koji donosi milijune i milijune eura.
Posljednji koji to ne razumije je Lindon Selahi i(li) njegov menadžer koji su krenuli u unaprijed izgubljenu utakmicu: poslovni pregovor s Miškovićem u kojem se jedno kaže i dogovori, a drži figa u džepu. Šanse za uspjeh: nepostojeće. I to više zbog nekorektnosti u odnosu nego 200.000 do 300.000 gore-dolje.
Damir Mišković, riječ je svetinja
Naravno da i riječki presidente gleda na svaki euro u svakoj od svojih business-relacija, ali ta medalja ima i drugu stranu. Jer Damir Mišković ima i više nego previše dovoljno vlastitog kapitala da u bilo kojim pregovorima u kojima druga strana nastupa 'piz...ski' jednostavno kaže: 'Ako ćeš tako, e onda - ne može'.
To je čovjek koji gubitak od npr. pet milijuna eura može otresti kao da prosječnom Hrvatu iz novčanika ispadne pet eura. I istodobno čovjek koji u poslu svoju riječ drži svetom obvezom.
Dinamo 'u ništa'
Baš je Frigan primjer nedoraslosti onih koji su s njim htjeli sklopiti posao. Dinamo je zimus Matiju mogao dobiti za dva do dva i pol milijuna eura i četiri igrača koji su tada na Rujevici bili kao posuđeni nogometaši iz Dinama (Janković, Dilaver, Marin i Jurić).
Ali... U Rijeci se savršeno dobro zna tko pije, a tko plaća dok je Dinamo već neko vrijeme u upravljačkom limbu, dvorskim borbama i kadrovskim promjenama. Pa se na ljeto sudario s novom realnošću i istinu 'Dečko sad vrijedi najmanje pet milijuna eura' otpuhnuo kao pokušaj totalno nerealne zarade preko leđa maksimirske blagajne.
Primjer: Hrvoje Smolčić
Kako je to završilo, svi znamo. Frigi u Westerlo za zapravo: šest milijuna (dva i pol odmah, tri milijuna u roku od godinu dana i - još pola milijuna kad Frigan ili zabije 10 golova ili odigra 50 utakmica za svoj belgijski klub). Dok ga je Transfermarkt procjenjivao na cca. dva i pol milijuna.
Ili npr. stoper Hrvoje Smolčić čiju su vrijednost transfermarketlije brojale u par stotina tisuća eura, a Rijeka dečka transferirala u Bundesligu. U Eintracht. Za dva i pol milijuna.
I sad se vratimo na početak ovog teksta.
Pašalić, Fruk, Labrović...
Čitati kako npr. Paša i Fruk vrijede tri i pol milijuna (uz sav dužan respekt ljudima i algoritmima koji donose te procjene), to je - smiješno.
Nije stvar samo u onoj staroj 'igrač vrijedi onoliko se za njega nudi, a ne koliko je netko stavio na papir' nego o jednostavnoj procjeni bilo koga tko je koju godinu zagrebao barem prvi sloj ispod površine modernog nogometa.
Labrović, Fruk, Pašalić, Hodža, Ivanović, Janković, Smolčić, Galešić... Sve su to dečki između 20 i 24 godine. Dobar dio njih A ili U-21 reprezentativci svjetske nogometne sile koja se zove - Hrvatska.
I 'ajde sad sami sebi recite: mislite li da postoji ozbiljan i bogati inozemni klub koji će pred Rijeku doći s prijedlogom: 'Vi nama Marca Pašalića, a mi vama... Tri i pol milijuna eura'???
Kantrida i još jača Rijeka
Nećemo u detalje od igrača do igrača, ali svi su ti iznosi u aktualnoj nogometnoj realnosti zapravo daleko bliže svojim dvostrukim vrijednostima od istaknutih. Ovisi od primjera do primjera. Za neke se odmah može dobiti ipak manje od dvostrukog iznosa, a za neke i više od duplo.
I to je realnost. I zato Mišković kad mu spomenu Transfermarkt reagira s osmijehom 'Ma samo nek oni pišu svoje'. On u međuvremenu ide prema ojačavanju momčadi i gradnji - drugog stadiona u svom gradu.
Teoretičari bilo kog zanata i provenijencije o tome mogu samo govoriti ili pisati. Pa ili kritizerstvom preko Miškovićevog imena stjecati jeftine i jako kratkoročne poene ili bar pokušati sagledati istinu i sve što je Rijeka pod njegovim vodstvom napravila u (za koji mjesec) proteklih 11 godina.
A napravit će, vrlo brzo, još puno više!