Bila je vrhunska stolnotenisačica, predstavljala Hrvatsku na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008., a onda joj je prometna nesreća 30. siječnja 2009. promijenila život. Teško je ozlijedila kralježnicu i oduzete su joj noge. Ponovno je učila hodati, ali nije se predavala, vratila se sportu i 2016. postala paraolimpijska prvakinja. Vukovarka Sandra Paović (43) s osam godina bježala je iz ratom razorenog Vukovara, a danas ponosno govori o teškim danima. Prenosimo njezin motivacijski govor s ovogodišnjeg Sunset Sports Festivala u Zadru.
Presretna sam što danas mogu podijeliti svoju sportsku i životnu priču. Kad mi je bilo samo pet godina, otac mi je dao teniski reket u ruke i bila je to ljubav na prvi pogled. U prvom razredu osnovne sva bi druga djeca otišla kuća, a otac bi me odveo u dvoranu za stolni tenis gdje smo trenirali satima. Nije mi ništa bilo teško, stolni tenis je bila moja ljubav na prvi pogled. Na prvom natjecanju imala sam samo osam godina, otac mi je rekao: "Igrat ćeš protiv velikih djevojaka i vjerojatno ćeš izgubiti, ali je najvažnije da daš sve od sebe". Ne sjećam se polufinala i finala, sjećam se da sam osvojila turnir. Rekla sam tati: "Želim postati velika sportašica".
Ali život piše najljepše i najteže priče. Samo dva tjedna poslije u Vukovaru je izbio rat. Izgubili smo sve. Bili smo izbjeglice, morali smo otići samo s jednom vrećicom i ruksakom, u tom je ruksaku bio stolnoteniski reket. Gdje god bismo išli, tražili smo stolnoteniski stol, čak i ako je podrum. Tad bi sve loše nestalo i čarolija bi se dogodila. Shvatila sam da moram preuzeti odgovornost, da će život biti borba. Razvijala sam se u jako teškim uvjetima, a onda sam s 14 igrala prvo veliko natjecanje, Europsko prvenstvo. Dala sam sve od sebe, osvojila sam tri zlata i postala najbolja mlada igračica Europe. Ali meni to nije bila samo sportska pobjeda, nego prva velika životna pobjeda. Shvatila sam, čak i ako dolaziš iz najtežih okolnosti, ako imaš srce i strast, ako ne odustaneš, onda je sve moguće.
Razvila sam supermoć, kako to volim reći. Mogućnost da budem najbolja verzija sebe kad je najteže. Vjerovati u sebe ne samo kad sve ide sjajno, nego i kad se čini nemoguće. Ostati uporna, biti jaka kad nitko drugi ne vjeruje u tebe osim tebe same. To zovem supermoći, biti najbolja verzija sebe kad je najteže. Bila sam jedna od najboljih europskih juniorki, trenirala sam svako jutro u 6 sati, bio snijeg ili kiša, dolazila sam. Ništa mi nije bilo teško jer sam sanjala. Ali prelazak u seniorke veliki je izazov koji svi moraju prolaziti. Meni je prelazak u seniorsku reprezentaciju sa 17 godina bio težak, uz nevjerojatnu Tamaru Boroš, naša najbolja ikad. Tu je bio i trener Neven Cegnar od kojega sam puno naučila.
Ovo je jedan od najkompetitivnijih sportova na svijetu. Samo u Kini je 50 milijuna aktivnih stolnotenisača koji žele u reprezentaciju, pa i u Aziji je taj broj nezamisliv. Nemoguće ih je pobijediti. Trener je shvatio, ako želimo imati šansu protiv kineske supersile, mora imati četiri djevojke, jaku hrvatsku vojsku, kako nas je zvao. Svaki trening Neven je tražio da budemo na najvišem mogućem nivou. Gurao nas je do fizičkih i psiholoških granica, nekad se činilo i brutalno. Ali takav je spor na profesionalnoj razini, vrlo često. Postala sam jedna od najboljih Europljanki, htjela sam ući u top 20 na svijetu. Za mladu Vukovarku to je bio veliki san, bila sam spremna na sve. Toliko sam puta gubila, prolazila kroz teške trenutke, ali sam nastavila raditi na tome da budem velika igračica. Obitelj je sa mnom plakala i slavila, čast mi je što sam učila od najboljih. Trener nas je učinio velikim sportašima, ali i dobrim ljudima. Danas mogu mlađim generacijama prenijeti kako postati bolji. Sportski rezultati su važni, ali je još važnije što ostavljamo za sobom. Inspirirati i pokazivati drugima da se nikad ne predaju, da svaki dan odu do granica.
Bile smo najuspješnija stolnoteniska generacija, što uz našeg trenera nije bilo lako. Trener bi nas gurao do kraja. Igrala sam najbolji tenis života 2008., pripremala sam se za Olimpijske igre u Kini. Znala sam da će tamo biti puna dvorana. Cijela ta godina bila je jako iscrpljujuća, fizički i psihološki bila sam jako umorna. Neven je odlučio da nas izolira na tri mjeseca u olimpijskom centru na Bjelolasici, nismo išle kući ni imale slobodan dan. Meni je to bilo u redu, ali Neven nikad nije bio zadovoljan. Što god napravila, rekao bi: "Brže, bolje, nije dobro!". Bila sam bijesna na njega, iscrpljena. Pitala sam ga hoće li ikad biti dobro, hoće li reći da je zadovoljan. Rekao mi je: "Kad misliš da si na granici, da si dala sve, možeš i više i bolje, samo si na 50 posto". Priznajem, u tom trenutku sam pomislila da je lud i da ga je nemoguće podnijeti, ali bila je to najvažnija rečenica u mom životu. Preživjela sam te olimpijske pripreme, nastupila na Igrama. Sjećam se da sam s osam govorila tati da želim biti velika igračica, a tamo sam to i osjetila.
Na tim Olimpijskim igrama, u najljepšoj dvorani pred 10.000 gledatelja, protiv Kineskinje, odigrala sam najluđi meč karijere. Pobijedila sam 4-3 Kineskinju, 11-9 u zadnjem setu. Ali dogodilo se nešto nevjerojatno. Neven i ja bili smo jako emotivni, nakon svakog poena stiskali bismo ruku, vikali "Tako jeee". A na drugoj strani, kod Kineskinje niste mogli vidjeti nikakve emocije, bila je dosadna. A u šestom setu puna dvorana Kineza okrenula se na moju stranu, kad bismo stisnuli ruku, i oni bi slavili s nama. U zadnjem setu je 70 posto dvorane bilo za nas. Eto što je sport. Povezanost i emocije, to nikad neću zaboraviti. Tako sam ponosna na te Igre, nadala sam se da ću četiri godine poslije biti još bolja i opasnija. Ali znate, život piše najljepše i najteže priče.
Samo nekoliko mjeseci poslije, u siječnju 2009. putovala sam s klubom na polufinale Europske lige. Trener je zaspao za volanom, imali smo tešku prometnu. Pretrpjela sam tešku ozljedu kralježnice. Bila sam budna, ali paralizirana. Znala sam, budem li paničarila ili plakala, možda neću preživjeti do operacije. Imala sam i problema s disanjem. Govorila sam si: "Uvijek si bila vojnik, a sad će biti sve u redu, preživjet ćemo ovo". Operacija je prošla dobro, bila je uspješna. Probudila sam se potpuno paralizirana, imala sam minimalni osjet u rukama, to je bilo sve. Nisam disala sama, nego je to radio stroj, gurnuli su mi cijev u grlo i nisam mogla napraviti ništa. Bila sam svjesna svega, treneri i svi su bili prestravljeni. Htjela sam sve maknuti sa sebe i reći: "Borit ću se!". Prognoze za moj oporavak bile su nula, rekli su da neću više moći hodati, da se neću moći kretati ni u invalidskim kolicima, da neću dobro disati.
Prolazili su tjedni, a svaki trenutak govorila sam si: "Nastavi se boriti, nešto će se dobro dogoditi, sutra će biti bolje". Idući dan nije bilo bolje, ali govorila sam si da će biti. Kad ste toliko hrabri i kad vjerujete onda kad drugi ne vjeruju, onda se događaju čuda. Jedna pa druga operacija, disala sam kroz rupicu na vratu, malo bolje, ali još nije bilo kako treba. A onda, čarobna stvar, pomaknula sam nogu. Liječnik je rekao da je to super, ali da zbog oštećenja kralježnice to nije moguće. Bila sam mali buldožer, kao traktor. Ništa me neće zaustaviti. Bila sam 16 mjeseci na non-stop rehabilitaciji, bez pauze. Toliko sam puta pala u nesvijest, padala i ustajala se. Iz Francuske su me prebacili u Švicarsku i rekli mi da mi je tijelo toliko loše da mogu vježbati maksimalno dva sata dnevno. Ja sam vježbala osam sati dnevno 16 mjeseci, znala sam da je to jedina šansa da ću opet hodati. Rekla sam im da me pripreme za hodanje, ne za invalidska kolica. Rekli su da je nemoguće, ali ja sam rekla da je moguće.
I kad se nisam mogla pomaknuti, kad sam bila iscrpljena, rekla sam si da ustanem, da sam samo na 50 posto! Kad sam došla kući u Hrvatsku, mogla sam hodati 400-500 metara, ali to je meni bilo 500 puta veće čudo. Bila sam jako ponosna na sebe. Znate, kad se nešto čini najtežim, ne postavljajte si mali cilj. Stavite neki ludi cilj, to je mene spasilo. Kad sam došla kući nakon toliko vremena, shvatila sam da sam izgubila sve. Izgubila sam zdravlje, reprezentaciju, karijeru, ali nisam toga bila svjesna dok moje cure nisu išle na novi EP bez mene. Tad sam se totalno slomila. Nije mi bilo najteže kako učiti hodati, jesti, tuširati se, ali nisam bila spremna da idu na prvenstvo bez mene. Nisam to mogla reći ikome jer su bili tako ponosni na mene. Rekli su da su presretni što mogu hodati. Da, mogu hodati 400 metara na štakama, ali ne i igrati s vama. To je bilo najteže što sam mogla zamisliti.
A opet, što sam mogla? Rekla sam si: "Budi strpljiva i bori se, nešto će se dobro dogoditi". Završila sam studij, diplomirala, to je bilo nešto novo i zanimljivo. To mi je dalo samopouzdanja, ali htjela sam više. Učiniti nešto veliko, ali što kad nemam svoje tijelo. Nazvala me prijateljica iz stolnoteniskog saveza i rekla da dođem na trening parastolnog tenisa. U Švicarskoj su mi rekli da ću moći igrati samo u kolicima, tad nisam ni razmišljala o tome. Stavila sam ruksak na leđa i bila toliko preplašena jer sam odlučila da ću igrati na nogama. Nisam znala kako će to izgledati, kako ću držati reket i hvatati te teške lopte. Igrat ću, ne da pobijedim, samo iz srca. Kad smo hrabri i kad vjerujemo, najljepše se stvari događaju.
Prvo čudo bilo je medicinsko čudo, a drugo je bilo kad sam otvorila vrata, tako preplašena, i vidjela muža Danijela. Nasmiješio mi se, rekao mi je: "Ja sam Danijel i oženit ću te". Odmah sam se zaljubila. Jedanaest mjeseci poslije smo se vjenčali. On je vjerovao u mene kad i sama nisam. Bez njega ne bih bila što sam danas, volim ga i hvala mu. Rekla sam si: "O Bože, ovo je dar, što i dalje mogu igrati tenis iako se ne mogu normalno kretati". Nisam bila spremna pobjeđivati, ali jesam bila spremna jako se boriti. Puno puta sam lomila kosti kad sam skakala za loptom, padala po stolu i po podu, bilo je zabavno. A iz stajaće pozicije postala sam europska, svjetska pa opet europska prvakinja. A 2016. na Paraolimpijskim igrama u Riju, samo osam godina nakon nesreće, osvojila sam zlatnu medalju. To zlato nije bila samo sportska pobjeda. Značilo mi je toliko više, sve u životu.
Kad vidite na natjecanjima da sportaši plaču dok sviraju himnu, e ja nisam. Tako sam bila sretna, te tri minute su mi značile sve. Sjetila sam se svega, i nesreće, kako sam se borila, nisam mogla vjerovati da stojim na nogama i borim se. To mi je zlato toliko posebno jer je pokazalo hrabrost, humanost, borbeni duh. Postala sam paraolimpijska pobjednica i hvala svima koji su me podržavali dok sam se borila. Moji su roditelji toliko pretrpjeli. Morala sam prekinuti karijeru jer me toliko boljelo i bilo je dosta. Pomislila sam: "Što sad? Još želim učiniti nešto važno". Imam dvije sportske motivacijske knjige. Važno je da dijelimo priče zbog mlađih generacija, pokazujemo hrabrost zbog drugih. Suvlasnica sam tvrtke za zdrave sokove, ali najvažniji životni projekt je dokumentarac o mom životu. Željela bih da moja priča obiđe svijet. Želim inspirirati, pokazati veličinu, hrabrost. Nadam se da je moguće i četvrto čudo, da se moj film i moja priča mogu boriti za Oscara. Zovite me ludom, ali to je moj cilj. Najvažnije je da moja priča inspirira druge.