Prije tri godine bili su treća liga, momčad sastavljena od lokalnih igrača koja je sanjala igrati među najboljima. Sad, prvi put od 1974. i osnutka, rukometaši Dubrovnika igrat će u najelitnijem rangu.
- Zovu nas igrači sa svih strana, nude nam se, svi sad žele igrati u Dubrovniku - priča nam Ivo Dragić, predsjednik kluba. A da priča bude bolja, dečki rukomet igraju iz ljubavi, nema tu novca. Čelična volja njihova je pokretačka energija.
- Golman Toni je mesar, Nikša je referent u vodovodu, Hrvoje je portir u hotelu, Kristijan je prodajni referent... Nakon što smo izborili povijesni ulazak u najviši rang, dečke sam i nagradio. Novac? Ma ne, nagrada je bila put u Zagreb - kaže nam predsjednik Dubrovnika. A na jesen će i zaigrati upravo protiv Zagreba. Uostalom, ako niste znali, Dubrovnik će biti jedini klub iz Dalmacije u Premijer ligi.
- Najbliže gostovanje nam je Rijeka, što će sigurno utjecati na troškove putovanja. Grad nam pomogne, to je oko 50 posto proračuna, moramo tražiti kod sponzora - kaže Ivo.
Grad vaterpola tako je preko noći postao grad rukometa. Naravno, i u rukometašima ima vaterpolske krvi. Nikša Bušlje brat je legende hrvatskog vaterpola Andra Bušlje, dok je za nogometnu krv zadužen Zvonimir Srna.
- Zvone je nećak Darija Srne, njegov tata Renato i Darijo su braća - objašnjava Sven Krile, tajnik kluba i trener mlađih kategorija.
Prije tri godine trener je postao Zlatko Saračević, koji je rekao da je svaku večer išao u kontrolu po kafićima kako bi pazio da netko od igrača ne zaruži.
- Ha, ha... A mogli bi igrači biti malo posvećeniji rukometu, to je točno. Ali sad su potpuno promijenili odnos prema rukometu, sad smo najelitniji rang - kaže Dragić.
Saračevića više nema, na njegovo mjesto došao je Silvio Ivandija, također dugogodišnji reprezentativac Hrvatske. Telefoni zvone svaki dan, Dubrovnik je hit, svi bi željeli zaigrati za klub koji je prvi put u 45 godina izborio Premijer ligu. A datum ulaska trajno će ostati upisan u njihove knjige.
- Baš smo imali proslavu u sportskoj dvorani, sve smo pozvali. Bili su i župan, gradonačelnik, navijači... Uz glazbu smo dočekali zoru - kaže nam predsjednik kluba.
A zora znači i odlazak na posao. Jer, zapamtite, većina nisu profesionalci, žive za rukomet, ali ne žive od njega. Zarađuju kao portiri u hotelu, mesari, djelatnici u rent-a -caru, referenti u vodovodu, prodajni referenti, a neki, kao učenici i studenti, žive od džeparca. No kad izađu na parket, djeluju kao jedan, kao najprofesionalnija momčad na svijetu. I na to su svi ponosni.
- Sve su domaći dečki, sve je ‘made by Dubrovnik’ - kaže Ivo.