Goran Grbović bio je jedan od najboljih jugoslavenskih košarkaša osamdesetih godina. Bio je legenda beogradskog Partizana, a mogao je igrati gotovo sve pozicije, od dvojke do četvorke. Košarku je počeo igrati u Napretku iz kojeg je prešao u Borac iz Čačka, a zatim je potpisao za Partizan koji mu je obilježio karijeru. Košarkaški ga je odgoio legendarni Aleksandar Nikolić.
U Partizanu je igrao osam godina, a vrlo brzo je stekao status legende kluba i idola mladim igračima. Bilo je to vrijeme jake Cibone i jake Jugoplastike, a Grbović je osvojio dva naslova prvaka. Bio je poznat po svojoj fizičkoj snazi.
- Kad sam bio mlad odlučio sam biti lav, biti na vrhu hranidbenog lanca. Kraće živimo, pod velikim smo stresom. Ta odluka nosi potpuno otkazivanje i ignoriranje stvarnog sustava života. Kad me pitaju za Partizan, kao da ste pauzirali godinu dana. Pa pauzirao bih i dva, i tri! Jer ja sam kao klinac imao cilj igrati za taj klub. Partizan mi je bio sve, žrtvujemo društveni život, prve ljubavi, brakove... To me koštalo dva braka, posljedice su se osjetile i kasnije. Gubiš i onaj pravi kontakt s djecom, to više nije zajednica. Partner vas ne može razumjeti i uvijek ste vi krivi, na kraju i jeste. U takvom predatorskom sustavu hraniš se energijom ljudi oko sebe, a kad se hraniš energijom partnera, onda je pakao. Pa se onda to lako pretvori u drogu, alkohol, krivo druženje, kupovanje prijatelja... Sve to pretvoriš u nuklearnu energiju kojom juriš za nečim što više ne možeš imati. Kad igram košarku, u glavi još znam zakucati, ali zapravo ne mogu. A kada sve to prođe i ispraviš neke stvari, jako je teško to djeci objasniti - rekao je Grbović u intervjuu za Kurir.
Ljubav prema košarci, sportu i Partizanu skoro ga je koštala života.
- Jako volim pecati. Moj prijatelj i ja bili smo na Dunavu, na istom mjestu gdje je on prije pet godina doživio infarkt. Ovo je doktor Miša Kešelj, stric Marka Kešelja. A imam i srčani udar u čamcu nasred rijeke. Bila je nedjelja. Srećom, moj auto kod Kineskog mosta. Miša je odmah prepoznao što je, idemo na obalu, ne mogu više izdržati, prošlo je više od sat vremena, srce mi počinje truliti. I dođem u Urgentni centar, spoje me na monitoring, tamo dobijem infarkt... - kazao je Grbović i nastavio:
- Nisam htio odmah zvati djecu da se ne pokolebaju, nego sam nazvao ženu, rekao sam da sam dobio infarkt, a ona je mislila da se šalim. I dogodi se da dođemo u Urgentni centar, spoje me na monitoring, a veza na telefonu je uključena cijelo vrijeme, jer mi je rekla da se ne prekidam. I u trenutku kada sam joj rekao "Dobro", dobio sam infarkt. I sluša kako me reanimiraju, sluša elektrošokove. Bum, bum, bum! I onda te opale šamarom, to je tako, ona sestra Olja, koja te je montirala, vuče te za uši, vrišti: “Nemoj sad da zaspim!” I onda mi stave stent i to je to.