Nakon što je prije dva dana bivši proslavljeni hrvatski košarkaš Žan Tabak otkrio kako mu se žena tri tjedna u Španjolskoj borila za život nakon zaraze korona virusom, Gorana Tabak (49) javila se za Slobodnu Dalmaciju i ispričala:
- Nisam više mogla izdržati, molila sam liječnike i medicinske sestre da isključe aparate na koje sam bila priključena kako bi me održavali na životu. Nisam znala da je moguće ostati živ nakon drame, horora, koji sam proživljavala 32 dana u privatnoj bolnici u Madridu.
Drama je započela 11. ožujka.
- Dobila sam temperaturu, dva dana bila je oko 37,5 stupnjeva, a zatim je naglo skočila na 39,6 i 41 stupanj. U bolnici su mi najprije rekli da ne dolazim, ali me 18. ožujka Žan odveo na Hitnu pomoć. Dobila sam antibiotike i pustili su me, a nakon 20. ožujka krenuli su mi i problemi s disanjem. U bolnicu sam otišla 22. ožujka, nisam mogla disati, udahnuti, kao da mi zrak nije ulazio u pluća, i onda su me odlučili intubirati - opisuje Gorana za Slobodnu.
Bila je posve u šoku.
- Žanu i prijateljima nesvjesno sam napisala SMS: "Ja ne virujen da ću se iz ovog izvući živa." Tek kad sam izašla iz bolnice pokazali su mi tu poruku, ja i ne znam da sam je poslala! Čak sam 16 dana bila u induciranoj komi.
- Pluća su mi bila sasvim bijela, na RTG snimci uopće se nisu vidjela, i zbog toga liječnici nisu vidjeli u njima krvni ugrušak od šest centimetara. U vratu sam imala jednu centralnu injekciju u koju ih je ulazilo još pet. Istu takvu imala sam i na ruci, na dva mjesta. A onda su 28. ožujka nazvali Žana i rekli mu kako sumnjaju da ću se izvući jer da je moje stanje izuzetno teško. Kako bih mogla bolje disati, okrenuli su me na prsa, ali u tom sam položaju počela oticati zbog svih lijekova. Tako da su me stalno okretali.
Sjeća se i kako su je liječnici oživljavali:
- Bila sam u nekom polusnu i sjećam se da sam vidjela desetak osoba oko mojega kreveta koje me reanimiraju. Čula sam ih kako viču "gubimo je", "kako se bori za život", "ona je lav"... Kad više nisu znali što bi sa mnom, otvorili su mi traheostomu na vratu. Čim su napravili tu rupu, unutra su ušli mikrokamericom i našli su mi krvni ugrušak, koji nisu mogli vidjeti na RTG snimci. Odmah su me operirali i izvadili ugrušak.
I ne zna gdje se zarazila.
- Kad su me probudili, bila sam potpuno nepokretna. Mogla sam pomicati samo dva prsta desne ruke i oči. Nisam mogla govoriti, tijelo mi je bilo potpuno mrtvo. U tom sam trenutku poželjela da me isključe s aparata i da umrem, jer nisam mogla prihvatiti mogućnost da ću cijeli život ostati u tom vegetativnom stanju. Bila sam uvjerena da je Žan mrtav i stalno sam pitala tko će se brinuti o mojoj djeci. Desetak dana nakon buđenja bilo me strah zaspati, da ne prestanem disati. Deset dana pokušavali su mi isključiti kisik kako bih samostalno disala, ali ja nisam u tome uspijevala. Stalno su mi kroz grlo vadili krvne ugruške, a to je jako bolno, pogotovo kad ti to radi ortoped, jer nisu imali dovoljno specijaliziranih liječnika.
U 32 dana u bolnici izgubila je 23 kilograma. Ali sad se, srećom, vratila kući i koliko-toliko normalnom životu.
- Dok govorim, moram držati prst na rupi u grlu. Ta će se rupa sama zatvoriti za 15-ak dana. Pobijedila sam opakog neprijatelja i nadam se da više nitko nikada neće reći kako je korona virus samo malo jača prehlada. Puno je ljudi između 30 i 40 godina umrlo. Ja sam, srećom, prevarila smrt - zaključuje Gorana Tabak za Slobodnu Dalmaciju.